Svaka stanica u tvom tijelu diše — i upravo pri tome nastaju: slobodni radikali. Normalni su nusprodukt metabolizma, posebno dobivanja energije u mitohondrijima. Kemijski gledano, radi se o molekulima ili ulomcima molekula s nesparenim elektronom. Taj nedostajući elektron čini ih visoko reaktivnima: napadaju druge molekule kako bi se stabilizirali i pritom pokreću lančane reakcije.
Veliki dio slobodnih radikala u tijelu su tzv. reaktivne kisikove vrste (ROS). Tu spadaju superoksidni anion, hidroksilni radikal i vodikov peroksid. Dodatni izvori su UV-zračenje, cigaretni dim, lebdeće čestice, upalni procesi, intenzivno tjelesno opterećenje i određeni lijekovi. Broj radikala koji svakodnevno nastaju u jednoj pojedinoj stanici kreće se u redu veličine od nekoliko milijardi — po stanici, po danu. Pri procijenjenih otprilike 30 bilijuna tjelesnih stanica, to je ogromna količina s kojom se antioksidativni zaštitni sustav mora nositi.
Taj zaštitni sustav sastoji se od enzima koje tijelo samo proizvodi, poput superoksid-dismutaze, katalaze i glutation-peroksidaze, te od molekula koje se unose hranom. Dok su stvaranje i razgradnja u ravnoteži, sve je uredno. Ako se omjer poremeti u korist radikala, govori se o oksidativnom stresu. Alkadi to točno opisuje u preglednom radu u „Infectious Disorders Drug Targets" iz 2020.: ravnoteža između slobodnih radikala i antioksidansa ključna je za normalnu fiziološku funkciju — kada se ta ravnoteža poremeti, nastaje stanje koje autori dovode u vezu s nizom bolesti.
Znači li to da su slobodni radikali u osnovi štetni? Ne. Engwa i sur. napominju 2022. u „Alternative Therapies in Health and Medicine" da slobodni radikali imaju i korisne uloge u tijelu, primjerice u obrani od određenih uzročnika bolesti te u nizu staničnih i fizioloških procesa. Tek kada koncentracija premaši kapacitet antioksidativnog zaštitnog sustava, radikali napadaju biomolekule — DNA, RNA, proteine, lipide i ugljikohidrate. Produkti razgradnje koji pri tome nastaju mogu se mjeriti u krvi, urinu i tkivu te se koriste kao biomarkeri oksidativnog stresa.
Istraživanja su posljednjih desetljeća slobodne radikale dovela u vezu s vrlo različitim kliničkim slikama. Alvarez-Gonzalez je u „Cancer Investigation" 1999. istraživao vezu između slobodnih radikala, oksidativnog stresa i metabolizma DNA u humanim tumorima. Bennett je iste godine u „Journal of the Neurological Sciences" opisao oksidativne procese kao mogući čimbenik u nastanku Parkinsonove bolesti. Giacosa i Filiberti su 1996. u „European Journal of Cancer Prevention" saželi tadašnje spoznaje o oksidativnim oštećenjima i degenerativnim bolestima. Što ove radove čini sličnima: opisuju poveznice i mehanizme. Izravni dokaz da dodatan unos jedne pojedine antioksidativne tvari sprječava neku od tih bolesti iz toga se ne može izvesti.
To je važna napomena. U javnoj se raspravi slobodni radikali često prikazuju kao da je stvar jasna: mnogo radikala = mnogo bolesti, mnogo antioksidansa = zaštita. No stanje istraživanja je složenije. Interventne studije s visoko doziranim pojedinačnim tvarima poput beta-karotena ili vitamina E u prošlosti su dijelom donijele iznenađujuće ili čak nepovoljne rezultate. Tijelo treba međudjelovanje različitih tvari — ne jednu tvar u što višoj dozi.
Gdje konkretno u svakodnevnom životu nastaju slobodni radikali? Tijekom izdržljivostnog sporta potrošnja kisika višestruko raste, a time i nastajanje radikala. Nakon noći provedene u piću, metabolizam je mjerljivo opterećen. Opekotina od sunca u osnovi je oštećenje radikalima na površini kože uzrokovano UV-zračenjem. Kronične upale — primjerice pri prekomjernoj tjelesnoj težini, dijabetesu ili pušenju — održavaju razinu radikala trajno povišenom. Obrnuto, to ne znači da je sport štetan: redovita tjelovježba ujedno jača i vlastiti antioksidativni sustav tijela.
Tko se hrani pretežno biljnom hranom, unosi niz molekula koje u laboratorijskim ispitivanjima pokazuju antioksidativna svojstva — polifenole, flavonoide, karotenoide, vitamin C, vitamin E, selen, cink. Pitanje koliko od toga, nakon probave i apsorpcije, zapravo postaje aktivno u tijelu, predmet je tekućih istraživanja. Čudotvornog sredstva protiv radikala nema. Ono što postoji jest međudjelovanje dovoljno sna, kretanja, umjerenog unosa kalorija, malo alkohola, nepušenja i raznovrsne, pretežno biljne prehrane. Ti čimbenici utječu na ravnotežu radikala snažnije nego ikoja pojedinačna kapsula.
Poznato i kao
Kisikovi radikali, reaktivne kisikove vrste (ROS)
