Imunološki sustav nije prekidač koji možeš uključiti ili isključiti. To je mreža stanica, glasničkih tvari i receptora koja neprestano posreduje između napada, suzdržanosti i obnove. Imunomodulacija označava upravo tu finu regulaciju: ponekad potaknuti obranu, ponekad prigušiti reakciju, ponekad oboje istovremeno — kako sustav ne bi pretjerao.
Taj se pojam često miješa s pojmom jačanja imuniteta. To nije točno. Imunološki sustav koji stalno radi punom parom nije zdrav, nego dovodi do autoimunih reakcija, kronične upale ili alergija. S druge strane, prigušen imunološki sustav znači povećanu osjetljivost na infekcije. Modulacija cilja na ravnotežu. Zbog toga se u stručnoj literaturi često govori o imunološkoj regulaciji kada se želi naglasiti taj aspekt uravnoteženosti.
Koliko snažno vanjski čimbenici mogu utjecati na tu regulaciju, posebno je upečatljivo prikazano na primjeru virusa morbila. Avota & Schneider-Schaulies opisali su 2014. u časopisu Cellular Physiology and Biochemistry (DOI 10.1159/000362981) kako infekcija ospicama izaziva izraženu imunosupresiju, koja je odgovorna za velik udio teških oblika bolesti. Pregledni rad sažima da virus mijenja funkcije stanica koje prezentiraju antigene, poput dendritičnih stanica, kao i limfocita. Mjesto napada pri tome nije unutar same stanice, već u staničnoj membrani: aktivnošću sfingomijelinaze i oslobađanjem ceramida receptorski se kompleksi na površini nanovo raspoređuju. Time se mijenjaju signali koje imunološka stanica prenosi prema van i prema unutra.
Iz toga se mogu izvući dvije stvari. Prvo: imunomodulacija nije wellness-koncept, nego biološki proces koji seže sve do lipidnog sastava stanične membrane. Drugo: i virusi „moduliraju" imunološki sustav — u tom slučaju na štetu domaćina. Riječ je dakle neutralna. Hoće li neka modulacija biti korisna ili štetna, ovisi o kontekstu.
U prehrani se taj pojam najčešće pojavljuje u vezi sa sekundarnim biljnim tvarima, prehrambenim vlaknima, masnim kiselinama i crijevnim mikrobiomom. Crijevo je dom otprilike 70 do 80 posto svih imunoloških stanica u tijelu, a bakterije tamo komuniciraju s imunološkim sustavom putem kratkolančanih masnih kiselina. I vitamin D, cink, selen i željezo sudjeluju u regulaciji. Za mnoge pojedinačne biljne tvari poput kurkumina, beta-glukana iz gljiva ili polifenola postoje laboratorijska istraživanja o učincima na imunološke stanice. Ono što je vidljivo u Petrijevoj zdjelici, međutim, ne mora imati isti učinak u ljudskom organizmu. Zbog toga zdravstvene tvrdnje za takve tvari u EU nisu dopuštene.
Poštena procjena stanja istraživanja: citirani rad opisuje mehanizam virusne imunosupresije — ne dokazuje korist određene prehrane ili dodatka prehrani. Tko na internetu traži „imunomodulacija kurkumom" ili „imunomodulirajuće biljke", naći će mnogo tvrdnji, ali malo pouzdanih humanih studija s jasnim krajnjim ishodima poput učestalosti infekcija ili trajanja bolesti.
Nekoliko konkretnih brojki za razumijevanje imunološkog sustava: odrasla osoba nosi sa sobom oko 1,5 do 2 kilograma imunoloških stanica. Jedan litar krvi sadrži otprilike 4 do 10 milijardi bijelih krvnih stanica. Jedan jedini limfni čvor može sadržavati milijarde limfocita. Kada neka tvar tvrdi da „jača imunološki sustav", to bez preciznijih podataka ne govori ništa: koji tip stanice, koji signalni put, u kojem smjeru? Ako grubo izračunamo omjer, svaka imunološka stanica u tijelu odgovara jednom sitnom senzoru u mreži s oko 100 000 milijardi veza. Jedna jedina kapsula, jedan čaj ili jedna namirnica može utjecati na tu mrežu tek u malim nijansama.
U svakodnevnom životu pojam imunomodulacije prije svega je poziv na preciznost. Umjesto da se govori općenito o „jačanju imuniteta", vrijedi pogledati konkretne čimbenike: san, kretanje, prehrambena vlakna, dovoljno mikronutrijenata, malo kroničnog stresa. Za te čimbenike postoje najpouzdaniji podaci — i nijedan od njih ne može se stisnuti u jednu jedinu tvar.
Poznato i kao
Imunološka regulacija
