Selen je jedan od rijetkih mikroelemenata kod kojih količina u hrani uvelike ovisi o tome gdje je hrana ili žitarica rasla. Europska tla smatraju se siromašnijima selenom u usporedbi sa sjevernoameričkim, zbog čega pšenica iz sjeverne Njemačke redovito sadržava manje selena od pšenice iz Kansasa. Ljudskom tijelu od toga trebaju samo mikrogramske količine, ne miligramske – po tome se selen razlikuje od mineralnih tvari poput kalcija ili magnezija za faktor tisuću.
Kemijski se selen ponaša slično kao sumpor i u tijelu se ugrađuje u selenoproteine. Kod čovjeka je poznato oko dva tuceta takvih proteina, uključujući enzime koji sudjeluju u redoks-reakcijama. Grubo se razlikuju anorganski oblici poput natrijevog selenita od organskog selena poput selenometionina, koji se nalazi primjerice u brazilskim orasima ili selenom obogaćenom kvascu.
Istraživanje selenovih spojeva seže daleko u prošlost. Već 1974. godine u časopisu Deutschen Tierärztlichen Wochenschrift objavljen je pregledni rad Schäfera o primjeni selena u terapiji i prevenciji mišićnih bolesti u životinja. Tadašnji kontekst bila je ponajprije bolest bijelog mišića u teladi i janjadi na ispašama siromašnim selenom – primjer koji pokazuje da manjak ovog mikroelementa ima vidljive posljedice, ali da i višak može biti jednako štetan.
Kasniji istraživački pravac bavio se organskim selenovim spojevima kao dodatkom prehrani. Sanotski je 2009. u časopisu Meditsina truda i promyshlennaia ekologiia opisao dodatak prehrani s takozvanom trećom generacijom selenovih spojeva te iznio podatke o biološkim učincima i farmakokinetici. Rusetskaya i Borodulin istražili su 2015. u časopisu Biomeditsinskaia khimiia kako organski selenovi spojevi djeluju kod trovanja solima teških metala. Opisuju da teški metali mogu pogodovati slobodnim radikalima i suzbijati endogeni antioksidativni sustav te da su organski selenovi spojevi u životinjskim pokusima pokazali veću bioraspoloživost od anorganskih. Kao konkretan primjer autori navode diacetofenonilselenid (DAPS-25).
Što ti radovi ne pokazuju: dijelom su to pregledni radovi, dijelom studije na životinjama, dijelom farmakološke karakterizacije pojedinih tvari. Oni ne dokazuju opći učinak selena iz dodataka prehrani na zdrave ljude, ne dokazuju prevenciju kroničnih bolesti niti daju ikakva obećanja o liječenju. Tko iz studije na teladi izvodi preporuku za vlastiti jelovnik, uvelike prelazi granice onoga što dostupni podaci opravdavaju.
U praksi već nekoliko brazilskih oraha računski pokriva referentnu količinu koju Njemačko društvo za prehranu navodi za odrasle – no stvarna količina selena u orahu jako varira ovisno o uzgojnom području u Brazilu ili Boliviji. Riba, iznutrice, jaja i mahunarke također doprinose unosu. Kod mješovite prehrane s udjelom namirnica životinjskog podrijetla klinički manjak selena u srednjoj Europi je rijedak, ali se češće javlja kod strogo biljne prehrane, kod određenih crijevnih bolesti ili nakon barijatrijskih operacija.
Druga strana medalje je uska terapijska širina. Razmak između preporučenog unosa i toksične doze kod selena je manji nego kod većine drugih mikroelemenata. Simptomi kroničnog predoziranja – selenoze – kreću se od lomljivih noktiju i gubitka kose do neuroloških tegoba. U regijama bogatim selenom, poput pojedinih dijelova SAD-a ili Venezuele, to je dokumentirano; u Europi je, zahvaljujući umjerenim tlima, to uglavnom teorijski rizik, ali kod visokodoziranih preparata postaje i stvaran.
Selen se često razmatra zajedno sa štitnjačom jer neki selenoproteini imaju ulogu u pretvorbi hormona štitnjače. EU doduše ima odobrene izjave o hranjivim tvarima za selen, ali to se izričito ne odnosi na konkretne kliničke slike. Tko sumnja na manjak ili višak, ne može zaobići mjerenje u krvi – status selena nije moguće pouzdano procijeniti ni pogledom u ogledalo ni prema brazdama na noktima.
Poznato i kao
Selenium
