Pojam Leaky Gut opisuje stanje u kojemu crijevna sluznica djelomično gubi svoju barijernu funkciju. U normalnim okolnostima stanice stijenke crijeva čvrsto su poredane jedna do druge, međusobno povezane tzv. čvrstim spojevima (Tight Junctions). Ti spojevi određuju što smije iz unutrašnjosti crijeva prijeći u krv, a što ne. Ako se olabave, veće molekule mogu proći kroz barijeru — fragmenti bakterija, neprobavljeni dijelovi bjelančevina, lipopolisaharidi.
Koncept u znanosti nije neosporavan. Camilleri u preglednom radu objavljenom u časopisu Gut (2019) izričito navodi da bi mnoge popularne tvrdnje o Leaky Gutu trebalo potvrditi istraživanjima prije nego što se prenesu u prehrambene preporuke ili uzimanje dodataka prehrani. Prema tome radu crijevna barijera sastoji se od tri sloja: sluznog sloja na površini, samog staničnog sloja crijevne sluznice i lokalne imunosne obrane. Propusnost može nastati na tri načina — olabavljenjem međustaničnih spojeva (paracelularno), staničnom smrću (apoptoza) ili transportom ravno kroz stanice (transcelularno).
Propusnost se najčešće mjeri tzv. molekulama-sondama. Ispitanik popije otopinu za testiranje s molekulama šećera različitih veličina, primjerice laktulozom i manitolom, a u urinu se mjeri koliko ih je prošlo kroz crijevnu stijenku. I biopsije crijeva mogu se laboratorijski ispitati na barijerna svojstva.
Drugi istraživački smjer bavi se međusobnim utjecajem crijevne flore i barijere. Chä i sur. opisuju u Journal of Microbiology and Biotechnology (2024) kako prehrana bogata mastima i ugljikohidratima može oslabiti proteine čvrstih spojeva. Posljedica je prodiranje bakterijskih endotoksina poput lipopolisaharida u dublja tkiva, što se dovodi u vezu s kroničnim upalama jetre i masnog tkiva. U tekstu se govori o osi između crijeva i jetre te između crijeva i mozga.
Treće područje jest veza s autoimunim bolestima. Christovich i Luo u Frontiers in Immunology (2022) navode da se i kod sistemskog lupusa eritematozusa, i kod dijabetesa tipa 1 i multiple skleroze bilježe i poremećena crijevna flora (disbioza) i povećana propusnost crijeva. Što je uzrok, a što posljedica — ostaje otvorenim pitanjem. Kinashi i Hase (Frontiers in Immunology 2021) dodatno spominju reumatoidni artritis i celijakiju kao bolesti kod kojih je takva veza klinički opisana. I ti autori naglašavaju da patološka povezanost između disbioze, Leaky Guta i autoimunosti još nije u potpunosti razjašnjena.
Iskreno rečeno, to znači sljedeće: Leaky Gut kao pojava mjerljiv je u laboratoriju. Koliko povećana propusnost u svakodnevnom životu uzrokuje tegobe, kakvu ulogu igra kod pojedinih bolesti i može li se to ciljano preokrenuti prehranom ili preparatima — predmet je tekućih istraživanja. Pouzdane granične vrijednosti, od kojih bi se govorilo o Leaky Gutu koji zahtijeva liječenje, trenutačno ne postoje.
Tko pogleda četiri ovdje navedena rada, uočit će obrazac: sva četiri su pregledni radovi, dakle sažeci trenutačnog stanja istraživanja. Tri od četiri objavljena su od 2021. naovamo. To pokazuje koliko je ovo istraživačko područje mlado — još prije nekoliko godina Leaky Gut bio je u stručnim krugovima uglavnom rubna tema. Dvije od četiri publikacije potječu iz Frontiers in Immunology, što naglašava tijesnu povezanost s imunološkim istraživanjima.
U praksi to znači: ako na internetu naiđeš na napise koji određenu dijetu ili određeni preparat reklamiraju kao „popravak" crijeva, vrijedi kritički provjeriti izvore. Upravo pred takvim refleksom upozorio je Camilleri 2019. Ono što istraživanja danas podupiru prije je veza između prehrambenih obrazaca, sastava crijevne flore i funkcije barijere — a ne jedno jedino čudotvorno sredstvo.
Sam pojam inače nije službena medicinska dijagnoza u smislu ICD-klasifikacije. Opisuje mehanizam, a ne kliničku sliku. Kao istoznačnice koriste se povećana crijevna permeabilnost ili propusno crijevo.
Poznato i kao
crijevna permeabilnost, propusno crijevo
