Pojam Leaky Gut opisuje stanje u kojemu crijevna sluznica djelomično gubi svoju barijenu funkciju. U normalnim okolnostima stanice crijevne stijenke stoje zbijeno jedna uz drugu, povezane tzv. Tight Junctions vezama. Te veze odlučuju o tome što smije prijeći iz unutrašnjosti crijeva u krv, a što ne. Kada se olabave, veće molekule mogu proći kroz barijeru — ulomci bakterija, neprobavljeni proteinski fragmenti, lipopolisaharidi.
Taj je koncept u znanosti i dalje predmet rasprave. Camilleri u preglednom radu u časopisu Gut (2019) izričito navodi da bi mnoge popularne tvrdnje o Leaky Gutu trebalo potvrditi istraživanjima prije nego što se pretvore u prehrambene preporuke ili preporuke za uzimanje dodataka prehrani. Crijevna barijera prema tom radu sastoji se od triju slojeva: sluznog sloja na površini, stvarnog staničnog sloja crijevne sluznice i lokalnog imunološkog sustava. Propusnost može nastati na tri načina — olabavljenim staničnim vezama (paracelularno), staničnom smrću (apoptoza) ili prijenosom kroz same stanice (transcelularno).
Propusnost se najčešće mjeri tzv. probe-molekulama. Pacijent popije testnu otopinu sa šećerima različitih veličina, primjerice laktulozu i manitol, a u urinu se određuje koliko ih je prošlo kroz barijeru. I biopsije iz crijeva mogu se u laboratoriju ispitati na barijerna svojstva.
Drugi istraživački smjer bavi se međudjelovanjem crijevne flore i barijere. Chä i sur. opisuju u Journal of Microbiology and Biotechnology (2024) kako prehrana bogata mastima i ugljikohidratima može oslabiti proteine Tight Junctions. Kao posljedica, bakterijski endotoksini poput lipopolisaharida prodiru u dublja tkiva i dovode se u vezu s kroničnim upalama u jetri i masnom tkivu. Autori govore o osi između crijeva i jetre te između crijeva i mozga.
Treće područje jest veza s autoimunim bolestima. Christovich i Luo navode u Frontiers in Immunology (2022) da je i kod sistemskog lupusa eritematozusa, i kod dijabetesa tipa 1, i kod multiple skleroze uočena kako disbioza crijevne flore tako i povećana crijevna propusnost. Je li jedno uzrok drugoga ili obratno, ostaje otvorenim pitanjem. Kinashi i Hase (Frontiers in Immunology 2021) spominju i reumatoidni artritis i celijakiju kao bolesti kod kojih se klinički bilježi takva povezanost. I ti autori naglašavaju da patološka veza između disbioza, Leaky Guta i autoimunosti još nije u potpunosti razjašnjena.
Time je pošteno rečeno: Leaky Gut je kao fenomen mjerljiv u laboratoriju. U kojoj mjeri povećana propusnost u svakodnevnom životu dovodi do tegoba, kakvu ulogu igra kod pojedinih bolesti i može li se to ciljano promijeniti prehranom ili pripravcima — predmet je tekućih istraživanja. Pouzdane granične vrijednosti od kojih bi se govorilo o Leaky Gutu koji zahtijeva liječenje trenutačno ne postoje.
Tko pogleda četiri ovdje citirana rada, uočit će uzorak: sva četiri su pregledni radovi, dakle sažeci stanja istraživanja. Tri od četiri objavljena su od 2021. nadalje. To pokazuje koliko je ovo istraživačko područje mlado — još prije nekoliko godina Leaky Gut u stručnim je krugovima uglavnom bio rubna tema. Dva od četiri rada dolaze iz Frontiers in Immunology, što naglašava blisku vezu s imunološkim istraživanjima.
U praksi to znači: ako na internetu naiđeš na sadržaje koji određenu dijetu ili određeni pripravak reklamiraju kao „popravak” crijeva, vrijedi kritički provjeriti izvore. Camilleri je 2019. upozorio upravo na tu pojavu. Ono što istraživanja danas potkrepljuju jest prije svega veza između prehrambenih obrazaca, sastava crijevne flore i barijerne funkcije — ne neko pojedinačno čudotvorno sredstvo.
Sam pojam, usput, nije službena medicinska dijagnoza u smislu ICD klasifikacije. Opisuje mehanizam, a ne bolest. Sinonimno se koriste izrazi povećana crijevna propusnost ili propusno crijevo.
