Svaka stanica u tvome tijelu svaki dan provodi milijune kemijskih reakcija. Dio njih proizvodi reaktivne kisikove vrste — skraćeno ROS. Ti molekuli nisu pogreška metabolizma, već alat: stanice ih koriste za prijenos signala i imunološku obranu. Problem nastaje tek kada ih nastane previše i kada vlastiti zaštitni sustavi stanice budu preopterećeni.
Upravo tu na scenu stupa pojam zaštite stanica. Podrazumijeva sve mehanizme kojima se stanica brani od oksidacijskih oštećenja svoje DNA, membranskih lipida i proteina. Istraživačka skupina oko Hare opisala je 2024. u časopisu Biomacromolecules tu tjelesnu obranu kao redoks-aktivni sustav koji se temelji prije svega na aminokiselinama koje sadrže sumpor i na određenim prijelaznim metalima. Metionin, aminokiselina koja sadrži sumpor, ima u tome središnju ulogu. Hara i kolege izradili su modelne peptide koji su mijenjali svoju strukturu svaki put kada bi došli u doticaj s vodikovim peroksidom — što je ostataka metionina bilo više, to je molekul reagirao osjetljivije. To ilustrira koliko je fino uravnotežena zaštita stanica na molekularnoj razini.
Kada se ta ravnoteža poremeti, govorimo o oksidativnom stresu. Slobodni radikali i ROS tada trajno oštećuju genetski materijal i stanične ovojnice. Takva oštećenja smatraju se jednim od čimbenika koji ubrzavaju procese starenja i povećavaju vjerojatnost staničnih mutacija. Tijelo se tome suprotstavlja — enzimima poput glutation-peroksidaze, katalaze i superoksid-dismutaze, kao i molekulama koje dijelom samo proizvodi, a dijelom unosi hranom.
Kad je riječ o sastojcima hrane, često se paušalno govori o antioksidansima. Stvarnost u epruveti složenija je, što je pokazalo istraživanje Belliona i kolega iz 2009. u časopisu Molecular Nutrition & Food Research. Skupina je u hranjivi medij za stanične kulture dodala ekstrakte soka od jabuke i pojedinačne jabučne polifenole te mjerila što se događa. Rezultat: već pri koncentraciji od oko 30 mikrograma po mililitru ekstrakti su sami po sebi stvarali vodikov peroksid u hranjivom mediju. Fenolne kiseline pri tome su stvarale više H₂O₂ od epikatehina, flavonola ili dihidrohalkona. Autori su zatim na staničnoj liniji karcinoma debelog crijeva HT-29 istražili kako nastali H₂O₂ utječe na stanične razine glutationa i koncentraciju ROS-a. Drugim riječima: molekul koji se često etiketira kao čisti antioksidans može pod određenim uvjetima djelovati prooksidativno. Ta dvojaka uloga jedan je od razloga zašto europsko tijelo EFSA za većinu biljnih tvari ne dopušta opće zdravstvene tvrdnje.
Malo računanja u glavi dočarava nam te veličine. 30 mikrograma po mililitru — to je 30 miligrama po litru, odnosno 0,03 grama na litru staničnog hranjivog medija. Preračunato na čašu vode od 200 mililitara, to bi bilo oko 6 miligrama polifenola kako bi se potaknulo stvaranje H₂O₂ zamijećeno u laboratorijskom pokusu. Prosječna jabuka, ovisno o sorti i stupnju zrelosti, sadrži između 100 i 400 miligrama polifenola. Ipak, korak od zdjelice sa staničnom kulturom do cijelog organizma velik je: u tijelu se polifenoli metaboliziraju, vežu s proteinima i mijenjaju u jetri, prije nego što uopće dosegnu neku stanicu. Ono što se događa u epruveti ne može se izravno primijeniti na čovjeka.
Što navedena istraživanja NE pokazuju: ne dokazuju zaštitno djelovanje određene namirnice od bolesti. Hara je istraživao sintetske peptide, ne dodatke prehrani. Bellion je radio na staničnim kulturama, ne na ljudima, i dokumentirao je i antioksidativne i prooksidativne učinke istih tvari. Tvrdnja poput „polifenol X štiti tvoje stanice" iz toga se ne može izvesti.
U svakodnevnom životu stoga se isplati pristupiti pojmu zaštite stanica trezveno. On opisuje biološko načelo — a ne svojstvo koje pruža neka pojedina namirnica. Raznovrsna prehrana, dovoljno sna, kretanje te umjerena konzumacija alkohola i izbjegavanje pušenja znatno smanjuju ukupnu razinu oksidativnog stresa. Pojedini čudesni molekuli u tome igraju manju ulogu nego što se često pretpostavlja.
Poznato i kao
Antioksidativna zaštita, zaštita od oksidativnog stresa
