Svaki udah koji napraviš proizvodi reaktivne kisikove vrste. To zvuči prijeteće, ali u osnovi nije ništa drugo nego sporedni učinak staničnog disanja u mitohondrijima. Sve dok tvoje tijelo osigurava dovoljno protučimbenika, sustav ostaje u ravnoteži. Kad se ta ravnoteža naruši, govorimo o oksidativnom stresu.
Sam pojam potječe od njemačkog biokemičara Helmuta Siesa, koji ga je uveo 1985. Njime se opisuje pomak između prooksidativnih i antioksidativnih procesa u korist prooksidansa. Među uključenim molekulama nalaze se superoksidni anioni, vodikov peroksid i hidroksilni radikali. Nose slobodni elektron i traže vezne partnere – rado na staničnim membranama, proteinima ili izravno na DNK. Manja oštećenja tijelo neprestano popravlja. Pri dugotrajnom opterećenju greške se počinju gomilati.
Oksidativni stres izazivaju ili pojačavaju UV-zračenje, cigaretni dim, lebdeće čestice, kronične upale, intenzivni izdržljivostni sport, nedovoljan san, visoka konzumacija alkohola i ionizirajuće zračenje poput onog pri radioterapiji. I nizak status antioksidativno djelotvornih mikronutrijenata – primjerice vitamina C, vitamina E, cinka, selena ili glutationa – mijenja tu ravnotežu. Tijelo posjeduje vlastite enzimske zaštitne sustave: superoksiddismutaza, katalaza i glutationperoksidaza ubrajaju se među najvažnije. Oni funkcioniraju samo ako su prisutni njihovi kofaktori. Selen je, primjerice, sastavni dio glutationperoksidaze.
Oksidativni stres u laboratoriju se najčešće mjeri neizravno. Markeri su, na primjer, malondialdehid kao pokazatelj lipidne peroksidacije, 8-hidroksi-2'-deoksigvanozin za oksidativna oštećenja DNK ili omjer reduciranog i oksidiranog glutationa (GSH/GSSG). Te se vrijednosti ne koriste u rutinskim laboratorijskim pretragama i primjenjuju se pretežno u istraživanjima.
Primjer iz kliničkih istraživanja pruža studija slučaja Deshmukh i sur. u časopisu Complementary Medicine Research 2024. Opisuje se pacijent s karcinomom piriformnog sinusa, stadij III – bolesti s relativnom stopom preživljenja od oko 25 posto u 5 godina unatoč standardnoj terapiji koja uključuje operaciju, zračenje i popratnu kemoterapiju. Autori dokumentiraju kako su se imunološki odgovor i oksidativni stres mijenjali tijekom radioterapije uz primjenu popratne ajurvedske terapije. Studija jednog slučaja ništa ne dokazuje u općem smislu – ali pokazuje da se oksidativni stres u onkologiji ozbiljno shvaća kao mjerljiva veličina.
Važno je smjestiti ovo u pravi kontekst: slobodni radikali sami po sebi nisu štetni. Imunološke ih stanice namjerno koriste za uništavanje bakterija i virusa. Služe i kao signalne molekule, primjerice pri prilagodbi na podražaje treninga. Tko nakon svakog treninga uzima visoke doze vitamina C i E, potiskuje upravo te signale – a nekoliko studija nagovještava da se na taj način umanjuje učinak treninga. Dakle, više antioksidansa nije automatski bolje. Slika o „zaštiti od hrđe za stanicu" je pamtljiva, ali pojednostavljena.
Što se može izvući iz svakodnevnog života, a da ne upadnemo u reklamni govor? Prehrana bogata povrćem, voćem, orašastim plodovima, mahunarkama i s malo visoko prerađene hrane osigurava kofaktore koje enzimski zaštitni sustavi trebaju. Namirnice bogate polifenolima poput bobičastog voća, kakaa, zelenog čaja, maslinovog ulja ili kurkume već godinama su u fokusu istraživanja. Je li i koliko snažno pojedine biljne tvari antioksidativno djeluju u ljudi, dijelom je još uvijek otvoreno pitanje – kapacitet hvatanja radikala izmjeren u epruveti ne može se izravno prenijeti na ljude. Bioraspoloživost je kod mnogih polifenola niska, a velik dio se u crijevima mikrobiološki prerađuje.
Ono što istraživanja dosad nisu dala: ne postoji jedinstvena granična vrijednost od koje oksidativni stres „uzrokuje bolest". Ne postoji općeprihvaćena preporuka za dnevnu dozu antioksidansa u miligramima koja štiti od starenja ili bolesti. I ne postoji pouzdana evidencija da izolirani pripravci s visokim dozama antioksidansa produljuju životni vijek – velike metaanalize o beta-karotenu i vitaminu E uglavnom su nagovijestile suprotno.
Oksidativni stres dakle nije prekidač, nego stanje s mnogo poluga: san, kretanje u razumnoj mjeri, nepušenje, umjerena konzumacija alkohola, šarolika biljna prehrana. Tko ima ove točke na umu, brine o puno više od samih slobodnih radikala.
Poznato i kao
oksidativno oštećenje, slobodni radikali
