Kisik te održava na životu — i istovremeno te napada. Pri svakom staničnom disanju nastaju nusprodukti, tzv. superoksidni radikali. Upravo tu djeluje superoksid-dismutaza, skraćeno SOD. Jedan je od najdulje istraživanih tjelesnih enzima: pretvara agresivne superoksidne anione (O2⁻) u vodikov peroksid i obični kisik. Vodikov peroksid zatim dalje razgrađuju drugi enzimi, poput katalaze ili glutation-peroksidaze. SOD tako stoji na samom početku antioksidativnog lanca u tvojim stanicama.
U ljudskom tijelu postoje tri oblika SOD-a: varijanta ovisna o bakru i cinku (Cu/Zn-SOD) u citoplazmi stanice, varijanta ovisna o manganu (Mn-SOD) u mitohondrijima te izvanstanični oblik (EC-SOD) koji se nalazi pretežno u vezivnom tkivu i krvnim žilama. Taj raspored nije slučajan: mitohondriji proizvode najveći dio superoksidnih radikala jer se u njima odvija respiratorni lanac. Bez Mn-SOD-a na tom mjestu, stanični bi se „elektrani" — mitohondriji — sami oštetili.
Istraživanje SOD-a kao terapeutskog sredstva traje desetljećima. Još je 1984. Talke u randomiziranom istraživanju (Handchirurgie, Mikrochirurgie, plastische Chirurgie 1984.) usporedio izravnu injekciju orgoteina — tada dostupnog preparata SOD-a — s kortizonskom injekcijom u upaljena zglobove prstiju kod pacijenata s reumatoidnim artritisom. Dizajn studije bio je neobičan: svaki je pacijent na jednoj ruci dobivao jedan, a na drugoj ruci drugi preparat, jer su zglobovi prstiju najčešće zahvaćeni simetrično. Ispitano je 31 pacijenta s ukupno 98 zahvaćenih zglobova. Mjereni su promjer zglobova prije i nakon liječenja, snaga pincetnog hvata i opseg pokreta. 30 od 31 pacijenta pokazalo je poboljšanje uz oba tretmana. Ono što studija ne pokazuje jest jasna prednost jedne od dviju supstanci — radilo se o komparativnoj studiji, a ne o dokazu djelotvornosti nasuprot placebu.
Potpuno drugačije pitanje postavili su Jurkovic i sur. 2010. u Ceskoslovenska patologie: kako je SOD raspoređen u posteljici i decidui pri preeklampsiji? Ispitana je ekspresija kaspaze 1, superoksid-dismutaze i kalretinina. Radi se o čistoj opservacijskoj studiji raspodjele u tkivu — ne pruža nikakve preporuke za liječenje niti rezultate koji bi se mogli primijeniti na dodatke prehrani.
SOD postaje zanimljiv i izvan kliničkog konteksta, primjerice u hrani. Osobito visoka aktivnost SOD-a pronađena je u određenim vrstama dinja, u klicama pšenice te u nekim vrstama kupusa. Problem je sljedeći: SOD je protein. U želucu pepsin pri pH vrijednosti oko 2 razlaže proteinski lanac na aminokiseline. Slobodno uneseni SOD tako praktički ne dospijeva u krvotok kao cjelovit enzim. Zato istraživački pristupi koriste obloge otporne na želučani sok, najčešće na bazi pšeničnog gliadina, kako bi enzim proveli kroz želudac.
Ako se pitaš može li tvoje tijelo uopće samo sintetizirati SOD — da, neprestano. Za to su mu potrebni elementi u tragovima bakar, cink i mangan, a svaki od njih je gradivni element jednog od tri tipa SOD-a. Nedostatak cinka ili mangana posredno se dakle odražava i na aktivnost SOD-a jer enzimu jednostavno nedostaje metal u aktivnom središtu.
Treba biti iskren u pogledu onoga što dostupna istraživanja ne pokazuju: u EU ne postoji odobrena zdravstvena tvrdnja za SOD kao dodatak prehrani — ni za zglobove, ni za kožu, ni za često citiranu „anti-aging" kategoriju. Dvije ovdje navedene studije su jedna mala komparativna studija s 31 pacijentom i jedna analiza tkiva — to nije temelj za opće preporuke. Ono što se može reći jest da je SOD enzim koji djeluje u svakoj stanici tvoga tijela te da ga znanost proučava već više od 40 godina. Sve ostalo prepuštamo tekućim istraživanjima.
Poznato i kao
SOD, superoksid-dismutaza
