Kisik te održava na životu — i istovremeno te napada. Pri svakom staničnom disanju nastaju nusprodukti, tzv. superoksidni radikali. Upravo tu djeluje superoksid dismutaza, skraćeno SOD. Ona je jedan od najduže istraživanih tjelesnih enzima i pretvara agresivne superoksidne anione (O2⁻) u vodikov peroksid i normalni kisik. Vodikov peroksid zatim dalje obrađuju drugi enzimi poput katalaze ili glutation peroksidaze. SOD tako stoji na samom početku antioksidativnog lanca u tvojim stanicama.
U ljudskom tijelu postoje tri oblika SOD-a: jedna varijanta ovisna o bakru i cinku (Cu/Zn-SOD) u citoplazmi stanice, jedna ovisna o manganu (Mn-SOD) u mitohondrijima i jedna izvanstanična forma (EC-SOD), koja se nalazi uglavnom u vezivnom tkivu i krvnim žilama. Ta raspodjela nije slučajna: mitohondriji proizvode lavovski udio superoksidnih radikala, jer u njima se odvija respiratorni lanac. Bez Mn-SOD na tom mjestu, mitohondriji bi se sami oštećivali.
Istraživanje SOD-a kao terapeutika seže desetljećima unazad. Već 1984. Talke je u randomiziranom istraživanju (Handchirurgie, Mikrochirurgie, plastische Chirurgie 1984) usporedio izravnu injekciju Orgoteina — tada dostupnog preparata SOD-a — s kortizonom u upaljene zglobove prstiju kod pacijenata s reumatizmom i artritisom. Postav je bio neobičan: svaki pacijent je na jednoj ruci primio jedan, a na drugoj ruci drugi preparat, jer su zglobovi prstiju najčešće zahvaćeni simetrično. Pregledana su 31 pacijenta s ukupno 98 zahvaćenih zglobova. Mjereni su promjer zglobova prije i nakon liječenja, snaga pincetnog hvata i opseg pokreta. 30 od 31 pacijenata pokazalo je poboljšanje pod objema metodama liječenja. Što ova studija ne pokazuje: jasnu prednost jedne od dviju tvari — radilo se o komparativnoj studiji, ne o dokazu djelotvornosti nasuprot placebu.
Sasvim drukčije pitanje postavili su Jurkovic et al. 2010. u Ceskoslovenska patologie: kako je SOD raspoređen u posteljici i decidui kod preeklampsije? Ispitana je ekspresija kaspaze 1, superoksid dismutaze i kalretinina. Rad je čisto opservacijska studija o raspodjeli u tkivu — ne pruža nikakve naznake za preporuke liječenja i nema rezultata koji bi se mogli primijeniti na dodatke prehrani.
SOD postaje zanimljiv i izvan klinike, primjerice u hrani. Osobito visoku aktivnost SOD-a nalazimo u određenim sortama dinja, u pšeničnim klicama i nekim vrstama kupusa. Problem: SOD je protein. U želucu pepsin pri vrijednosti pH oko 2 razgrađuje proteinsku veriga u aminokiseline. Slobodno uzeti SOD stoga praktički ne dospijeva kao intaktan enzim u krvotok. Zato istraživački pristupi rade s gastrorezistentnim oblogama, uglavnom na bazi pšeničnog gliadina, kako bi enzim proveli kroz želudac.
Ako se pitaš može li tvoje tijelo uopće stvarati SOD: da, stalno. Za to su mu potrebni elementi u tragovima bakar, cink i mangan — svaki od njih je građevni element jednog od tri tipa SOD-a. Nedostatak cinka ili mangana neizravno utječe i na aktivnost SOD-a, jer enzymu jednostavno nedostaje metal u aktivnom mjestu.
Iskren odgovor zahtijeva i ono što dostupna istraživanja ne pokazuju: u EU ne postoji odobrena zdravstvena tvrdnja za SOD kao dodatak prehrani. Ni za zglobove, ni za kožu, ni za često citiran „anti-aging” sektor. Oba ovdje citirana rada su mala komparativna studija s 31 pacijentom i jedna analiza tkiva — to nije osnova za opće preporuke. Što se može reći: SOD je enzim koji radi u svakoj tvojoj tjelesnoj stanici, a znanost se njime zanima već više od 40 godina. Sve ostalo stvar je tekućih istraživanja.
