Onaj tko stoji pred policom u bio-dućanu i želi znati je li ikoja životinja patila za neki proizvod, najprije traži simbol: stiliziranu suncokretovu cvijetu, V s listom ili zelenu kvačicu. Ti simboli zovu se veganski znakovi, a iza njih stoje privatna certifikacijska tijela s vlastitim katalozima provjere. Državna veganska certifikacija u Njemačkoj i EU-u zasad ne postoji.
Najpoznatiji znak je Veganblume britanske Vegan Society, koja ga dodjeljuje od 1990. Sama Vegan Society osnovana je još 1944. i skovala je pojam „vegan”. U Njemačkoj je raširena i oznaka V-Label, kojom upravlja European Vegetarian Union, a razlikuje kategorije „vegetarijansko” i „vegansko”.
Što certifikacijska tijela konkretno provjeravaju? Odlučujuće su dvije razine. Prva: popis sastojaka. Bez mesa, ribe, mlijeka, jaja, meda, želatine, pčelinjeg voska, karmina, šelaka, sirutke, kazeina ni laktoze iz mlijeka. Druga: proces proizvodnje. Tu spadaju pomoćna sredstva za filtriranje poput želatine pri bistrenju vina, nosači aroma, vitamin D3 iz lanolina ili šećer filtriran kroz koštani ugljik. Dakle, proizvod može imati potpuno biljni popis sastojaka pa ipak biti odbijen ako su se u procesu koristile tvari životinjskog podrijetla.
Treća točka tiče se testiranja na životinjama. Veganblume zahtijeva da ni gotov proizvod ni sastojci za taj proizvod nisu testirani na životinjama – ni od strane proizvođača ni od trećih strana koje djeluju u njegovo ime. Za kozmetiku je to od 2013. obveza na razini cijelog EU-a, no za prehrambene proizvode, sredstva za čišćenje i dodatke prehrani taj uvjet ne vrijedi automatski.
Jedna točka koja često izaziva rasprave jest unakrsna kontaminacija. U pogonima koji prerađuju i životinjske proizvode nije uvijek moguće isključiti da tragovi završe u gotovom proizvodu. Vegan Society pri Veganblumeu prihvaća proizvode ako je proizvođač poduzeo sve razumne mjere za odvajanje. Za kupca to znači: znak ne jamči „nula molekula životinjskog podrijetla dokazivo u laboratoriju”, već „vegansko prema pravilima certifikacijskog tijela”.
Troškove certifikacije snose proizvođači. Za Veganblume plaća se godišnja naknada za licenciju koja ovisi o prihodu od licenciranog proizvoda. Za male manufakture to je znatan trošak, što je jedan od razloga zašto mnogi pošteni veganski proizvodi u maloj nakladi uopće ne nose znak. Obrnuta logika ne vrijedi: „bez znaka” ne znači „nije vegansko”.
Ako se grubo izračuna što takva certifikacija praktično znači: proizvođač s 20 proizvoda mora za svaki pojedinačno objaviti potpuni recept, sve prethodne stupnjeve i korake procesa. Za dodatak prehrani s 8 sastojaka i po 3 pomoćna sredstva za obradu to je 24 pojedinačne potvrde po proizvodu, dakle 480 potvrda za cijeli asortiman. Svaka promjena recepta pokreće novu provjeru. To objašnjava zašto se mali, često promjenjivi manufakturni asortimani rijetko sveobuhvatno certificiraju.
Pravno gledano, pojam „vegan” u EU-u do danas nije zakonski definiran. Članak 36. Uredbe o pružanju informacija o hrani potrošačima (LMIV, EU-Verordnung 1169/2011) predviđa takvu definiciju, no nije provedena više od deset godina. Do tada struka radi na temelju dobrovoljne preporuke Konferencije ministara zaštite potrošača iz 2016. Ta je preporuka osnova na koju se poziva većina njemačkih tijela za provjeru.
Što veganski znak ne govori: ništa o bio-kvaliteti, ništa o fair tradeu, ništa o regionalnosti, ništa o hranjivim vrijednostima, ništa o udjelu šećera. Certificirana veganska čokoladna pločica s 45 grama šećera na 100 grama i dalje je slatkičarski proizvod. Znak je izjava o sastojcima životinjskog podrijetla – ništa više. Tko traži sveobuhvatniju etičku ili ekološku izjavu, mora dodatno obratiti pozornost na druge oznake, primjerice EU-Bio-Logo, Naturland, Demeter ili Fairtrade.
U svakodnevnom životu u dućanu to znači: znak štedi istraživanje. Bez znaka ostaje pogled na popis sastojaka, dopunjen upitom proizvođaču o pomoćnim sredstvima za obradu. Oboje je legitimno, oboje vodi do veganskih proizvoda. Razlika je u trudu koji je kupac spreman uložiti sam.
