Dvije osobe progutaju istu kapsulu — a u krvi jedne završi tri puta više nego u krvi druge. Upravo o tome se radi kod bioraspoloživosti: nije važno koliko nečega ima u kapsuli, nego koliko toga zaista dospije tamo gdje treba.
Pojam potječe iz farmakologije i opisuje istovremeno dvije stvari. Prvo: koji udio apsorbirane aktivne tvari zapravo dospijeva u krvotok. Drugo: koliko brzo se tamo pojavljuje. Aktivna tvar s bioraspoloživošću od 100 posto — što je po definiciji intravenozna primjena — tijelu je potpuno dostupna. Sve što se uzima na usta mora najprije preživjeti želučanu kiselinu, proći kroz crijevnu stijenku i obično preživjeti prvi prolaz kroz jetru. Ono što na kraju ostane odlučuje o učinku.
Kemijski oblik aktivne tvari pritom čini veliku razliku. Često navođeni primjer su omega-3 masne kiseline. Dyerberg i sur. usporedili su u časopisu Prostaglandins, Leukotrienes and Essential Fatty Acids 2010. godine tri koncentrirane formulacije: etilestere, slobodne masne kiseline i re-esterificirane trigliceride. 72 ispitanika primala su dva tjedna otprilike 3,3 g EPA plus DHA na dan. Mjereno u odnosu na prirodno riblje ulje (referenca 100 posto), apsorpcija iz re-esterificiranih triglicerida iznosila je 124 posto, iz slobodnih masnih kiselina 91 posto, a iz etilestara samo 73 posto. Između najboljeg i najlošijeg oblika postoji dakle razlika od 51 postotni bod — uz identičnu naznaku miligramskog sadržaja na pakiranju. Preračunato: tko iz kapsule etilestera od 1000 mg apsorbira oko 730 mg, uz re-esterificirani oblik trebao bi progutati samo oko 590 mg kako bi postigao istu razinu u krvi.
Slično vrijedi i za minerale. Werner i sur. opisali su u časopisu Magnesium Research 2019. da se organske magnezijeve soli prema rezultatima studija bolje apsorbiraju od magnezijevog oksida ili drugih anorganskih soli. Autori sami napominju da mnoštvo varijabli u starijim studijama otežava jasne zaključke. To je tipično za istraživanje bioraspoloživosti: mnogo rezultata, malo izravne usporedivosti.
Način primjene često igra najvažniju ulogu. Bouhajib i sur. usporedili su u časopisu Journal of Basic and Clinical Physiology and Pharmacology 2025. apsorpciju semaglutida pri oralnoj primjeni (3 mg) s injekcijom pod kožu (0,25 mg). Kako bi se postigle slične razine u krvi, oralna doza bila je otprilike dvanaest puta veća — probavni trakt doslovno proguta velik dio aktivne tvari prije nego što ona može djelovati. I kod hidrokortizona formulacija mijenja sliku: Ross i sur. izvijestili su u časopisu Clinical Endocrinology 2025. o takozvanim kapsulama s modificiranim oslobađanjem koje bolje oponašaju prirodni dnevni tijek kortizola od konvencionalnih pripravaka.
Da bioraspoloživost ne mora uvijek biti problem, pokazuju Garnham i sur. još 1976. u British Journal of Clinical Pharmacology. Ispitivali su rifampicin i izoniazid pojedinačno i kao kombinirani pripravak te nisu pronašli razliku uvjetovanu formulacijom ni u brzini ni u opsegu apsorpcije. Vršne vrijednosti od 8,2–11,7 µg/ml (rifampicin, 600 mg) nakon 2–4 sata i 3,6–4,8 µg/ml (izoniazid, 300 mg) nakon 0,5–1 sata bile su unutar očekivanog raspona. Kombinacije dakle mogu, ali ne moraju, mijenjati apsorpciju.
Što u svakodnevnom životu utječe na bioraspoloživost: hrana u želucu (tvarima topivim u mastima potrebne su masti), pH-vrijednost, druge aktivne tvari u istom pripravku, crijevna flora, dob, individualna enzimska opremljenost. Dvije osobe s identičnom dozom mogu stoga imati različite razine u krvi — razlike su mjerljive i često dosežu faktor dva do tri.
Što istraživanje ne pruža: općeprihvaćenu rang-listu toga koji oblik pojedinog hranjivog sastojka je za svaku osobu najbolji. Studije prikazuju srednje vrijednosti u skupinama obično manjim od sto ispitanika, za odabrane aktivne tvari, u kontroliranim uvjetima. Preneseno na vlastito tijelo, mnogo toga ostaje procjena. Tko pročita broj na pakiranju, time još nema nikakvu informaciju o tome koliko od toga zapravo dospijeva u njegovu vlastitu krv.
Poznato i kao
Učinkovitost apsorpcije, brzina resorpcije
