Sam mineral još ne jamči da će zaista dospjeti do stanica u tijelu. Magnezijev oksid, primjerice, smatra se posebno jeftinom opcijom u proizvodnji, ali ga crijevo apsorbira samo u maloj mjeri. Upravo tu nastupa ideja kelatnog kompleksa: mineral se ne koristi kao obična sol, nego se ugrađuje u organsku ovojnicu.
Riječ potječe iz grčkog. „Chele" znači kliješta raka, i ta slika dobro opisuje kemiju. Aminokiselina obuhvaća ion minerala na više mjesta istovremeno, poput dvaju krakova kliješta koja nešto čvrsto drže. Tako nastaje prsten u čijem se središtu nalazi mineral. Ta prstenasta struktura razlog je zašto su kelati kemijski stabilniji od labavo vezanih spojeva iona i protuiona.
Uobičajeni partneri vezanja su aminokiseline poput glicina, lizina ili bisglicina. U magnezijevom bisgliecinatu dva su molekula glicina vezana za jedan ion magnezija, a u željezovom bisgliecinatu isto tako dva glicina za jedan ion željeza. Aminokiselina pritom djeluje kao ligand, a mineral kao centralni atom. Budući da su aminokiseline prirodni gradivni elementi tijela, probavni sustav prepoznaje cijeli kompleks drugačije nego anorgansku sol.
Put kroz crijevo zatim se odvija putem transportera koji su zapravo namijenjeni aminokiselinama i malim peptidima. Obična magnezijeva sol mora se u kiselom okolišu želuca prvo disocirati na ione, natječe se s drugim ionima za apsorpciju i osjetljiva je na tvari poput fitinske kiseline iz žitarica ili oksalne kiseline iz špinata. Kelatni kompleks, nasuprot tome, dulje ostaje stabilan kao cjelina i apsorbira se kao molekula.
Odatle potječe reputacija o boljoj bioraspoloživosti. Za neke kelate stopa apsorpcije višestruko je viša nego kod odgovarajućih oksida. Konkretno to znači: ako se 100 miligrama elementarnog magnezija iz oksida apsorbira samo oko 4 posto, to računski odgovara otprilike 4 miligrama u krvi. Kelat s pretpostavljenom stopom apsorpcije od 25 posto iz iste bi količine dao 25 miligrama — više od šest puta toliko. Stvarne vrijednosti variraju ovisno o mineralu, dizajnu studije i polaznom stanju osobe.
Praktična sporedna prednost odnosi se na podnošljivost. Budući da manje neresorbiranog minerala ostaje u crijevu, javljaju se manji osmotski učinci. Magnezijev oksid u višim dozama djeluje kao laksativ jer veže vodu. Magnezijev bisglicinat obično se podnosi bolje. Kod željeza je razlika posebno uočljiva: klasični željezov sulfat kod mnogih ljudi uzrokuje mučninu, zatvor ili tamno obojenje stolice, što dovodi do prekida uzimanja. Kelatirani spojevi željeza ovdje su uglavnom blaži.
Nije svaki proizvod na kojemu piše „kelat" kemijski pravi kelat. Pojam nije zaštićen. Za stvarnu prstenastu strukturu potreban je određeni molarni omjer minerala i aminokiseline te definirana pH-vrijednost tijekom proizvodnje. Ozbiljni proizvođači stoga navode točan spoj — primjerice „bisglicinat" umjesto samo „kelat".
Važno je obratiti pozornost i na udio minerala. Kelat se većinom sastoji od aminokiselinske ovojnice. U magnezijevom bisgliecinatu oko 14 posto molekularne mase čini elementarni magnezij, a ostatak je glicin. Tko želi unijeti 300 miligrama čistog magnezija, treba dakle više od 2 grama kelata. Kod željezovog bisgliecinata udio željeza iznosi oko 20 posto. Ti brojevi objašnjavaju zašto su kapsule s kelatima često velike ili se preporučuje uzimanje više njih dnevno.
Što kelatni oblik ne mijenja: ne mijenja temeljnu ulogu minerala u metabolizmu. Manjak minerala ne nastaje zbog pogrešnog oblika, nego zbog premalo unesene količine, poremećene apsorpcije ili povećanih potreba. Kelatizacija je alat koji čini unos učinkovitijim — ništa više i ništa manje.
Kelati se danas koriste ponajprije kod magnezija, željeza, cinka, bakra, mangana i kroma. Za kalcij je kelatizacija manje uobičajena, jer kalcijev citrat i slični spojevi već pokazuju dobru apsorpciju. U hrani za životinje mineralni kelati su standard već desetljećima, jer se tamo iskoristivost hrane može izravno mjeriti.
Poznato i kao
Kelat, mineralni kelat, aminokiselinski kelat
