Pojam adaptogen skovao je 1947. godine sovjetski toksikolog Nikolaj Lazarev. Tražio je biljne tvari koje bi pilotima i vojnicima u ekstremnim uvjetima omogućile visoku razinu učinkovitosti – bez nuspojava stimulansa. Iz tog istraživanja potječe i klasična definicija koju je 1968. formulirao njegov učenik Izrael Brekhman: adaptogen treba nespecifično povećati otpornost na stres, normalizirati organizam i sam biti pretežno bezopasan.
Među biljkama koje se tradicionalno svrstavaju pod ovaj pojam nalaze se, između ostalih, ružičasti korijen (Rhodiola rosea), tajgakorijen (Eleutherococcus senticosus), ginzeng (Panax ginseng), ašvaganda (Withania somnifera), Schisandra chinensis te ljekovita gljiva reishi. Popis nije zatvoren i razlikuje se ovisno o autoru. Neki mu pridodaju i kurkumu ili sveti bosiljak (tulsi).
Važno je znati: u Europskoj uniji „adaptogen" nije pravno definiran pojam. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) dosad nije odobrila nijednu zdravstvenu tvrdnju za adaptogene biljke. To u praksi znači: proizvođač na pakiranju ružičastog korijena ne smije pisati da preparat „smanjuje stres" ili „povećava mentalnu učinkovitost". Sam pojam smije se koristiti, ali konkretna obećanja o učinku – ne.
Botanički i kemijski, adaptogeni imaju malo toga zajedničkog. Rhodiola sadrži rozavine i salidrozid, ašvaganda withanolide, ginzeng ginsenozide, a Schisandra shizandrine. Riječ je o vrlo različitim skupinama tvari. Ono što ih u tradicionalnoj primjeni povezuje jest ideja regulacije – dakle ne jedan smjer poput „stimuliranja" ili „smirenja", nego ravnoteža ovisno o stanju organizma. Taj je koncept u zapadnoj farmakologiji neuobičajen i teško ga je ispitati, jer klasični dizajni studija uglavnom mjere jasan ishod u jednom smjeru.
Većina adaptogena potječe iz tradicionalne medicine Sibira, Kine, Koreje i Indije. Rhodiola raste na nadmorskim visinama od oko 3.000 metara, ašvaganda u suhim područjima Indije i sjeverne Afrike, Schisandra u šumama Dalekog istoka. Korijenje ili bobice suše se i najčešće prerađuju u prah, ekstrakt ili tinkturu. Kvalitetan ekstrakt rhodiole često se standardizira na 3 posto rozavina i 1 posto salidrozida – što otprilike odgovara prirodnom omjeru u divljoj biljci.
Kratak izračun pokazuje zašto su standardizirani ekstrakti toliko rašireni: svježi korijen rhodiole sadrži, ovisno o staništu, između 0,5 i 1,5 posto rozavina. Da bi se postigla tipična studijska doza od 200 mg ekstrakta (s 3 posto rozavina, dakle 6 mg čistih rozavina) putem samog korijena, trebalo bi uzimati između 400 mg i 1,2 g sušenog praška korijena po porciji, ovisno o kvaliteti. Upravo je to razlog zašto su kapsule s čistim prahom znatno teže od onih s ekstraktom.
Nalazi iz studija su mješoviti. Za rhodiolu postoje pojedinačna randomizirana istraživanja o mentalnom umoru, za ašvagandu o razinama kortizola, a za ginzeng o fizičkoj izdržljivosti. Mnoge od tih studija imaju mali broj sudionika, neujednačene pripravke i kratko trajanje. Sustavni pregledi redovito zaključuju da su dokazi obećavajući, ali nedovoljni za pouzdane preporuke. Upravo je to razlog zašto EFSA dosad nije odobrila nijednu zdravstvenu tvrdnju.
Što adaptogeni nisu: nisu sredstva za spavanje, nisu antidepresivi, nisu nadomjestak terapiji kod sindroma izgaranja niti tvari koje magično uklanjaju teške životne okolnosti. Tko dugotrajno loše spava, trpi jak pritisak ili ima tjelesne simptome, treba potražiti liječničku procjenu – a ne posezati u kutiju s biljem.
U kuhinji i svakodnevnom životu adaptogene biljke najčešće se uzimaju kao prah u smoothijima, kao čaj od sušenih korijena ili u obliku kapsula. Okus je kod većine korijena zemljast i blago gorak, dok je kod Schisandre iznenađujuće višeslojan – kineski naziv „Wu Wei Zi" doslovno znači „plod pet okusa". Kombinacije više adaptogena uobičajene su u tradicionalnoj kineskoj medicini, dok su u modernoj primjeni upitne, jer se tada pojedinačni učinci više ne mogu lako razlučiti.
Poznato i kao
regulatori stresa, biljni bioregulatori
