Čovjek u sebi nosi oko 4 grama željeza, otprilike 2 grama cinka, nekoliko miligrama bakra i joda — a ipak te sitne količine odlučuju o tome hoće li stotine enzima u tijelu funkcionirati ili ne. Upravo to znači pojam mikroelement: mineralna tvar koju tijelo treba u tako malim količinama da se dnevne potrebe najčešće izražavaju u miligramima ili čak mikrogramima.
Radi razgraničenja: mineralne tvari grubo se dijele na makroelemente i mikroelemente. Kalcij, magnezij, kalij i natrij ubrajaju se u makroelemente — tu se dnevna potreba mjeri u gramima. Kod mikroelemenata je drukčije. Za željezo se kod odraslih žena procjenjuje oko 15 miligrama na dan, za cink oko 7 do 10 miligrama, za jod oko 200 mikrograma, za selen između 60 i 70 mikrograma. Bakar, mangan, molibden, krom i fluorid nalaze se na sličnim razinama. Preračunamo li jod: 200 mikrograma iznosi 0,2 miligrama — dakle jednu pet-tisućinku grama. Ta količina tijelu je dovoljna za čitav dan.
Među mikroelementima koji se smatraju neophodnim za život ubrajaju se željezo, cink, bakar, jod, selen, mangan, molibden, krom, kobalt (kao sastavni dio vitamina B12) i fluorid. Za neke druge elemente, kao što su bor, nikal, silicij ili vanadij, uloga u metabolizmu se raspravlja, ali nije konačno razjašnjena.
Jedna tema koja se u znanosti o prehrani stalno pojavljuje jest bioiskoristivost — dakle pitanje koliko od onoga što se nalazi na tanjuru zapravo dospijeva u tijelo. Fairweather-Tait opisao je u Bibliotheca nutritio et dieta 1998. (DOI 10.1159/000059444) da apsorpcija mikroelemenata uvelike ovisi o tome u kojemu se kemijskom obliku nalaze i što se još uz njih konzumira. Fitati iz cjelovitih žitarica i mahunarki, oksalati iz špinata ili rabarbare, tanini iz čaja i kave, ali i drugi minerali mogu smanjiti apsorpciju. Vitamin C iz čaše soka od naranče, s druge strane, povećava apsorpciju željeza iz biljnih izvora.
Uski raspon između potrebe i prekoračenja središnji je dio ove teme. Budući da su dnevne količine tako male, razmak između dostatnog unosa i prekomjerne opskrbe kod mikroelemenata uži je nego kod makroelemenata. Bocquet i suradnici (Archives de pédiatrie, 2021., DOI 10.1016/j.arcped.2021.03.001) istraživali su potencijalnu izloženost djece metalnim tragovima u hrani i upozorili da se upravo kod male tjelesne mase granica između korisnog i previsokog unosa mora pomnije razmatrati.
U praksi to znači: tko se hrani raznoliko, potrebe za mikroelementima u pravilu podmiruje prehranom. Meso, riba, morski plodovi, cjelovite žitarice, orašidi, sjemenke, mahunarke, sir i jaja klasični su nositelji tih tvari. Kad je riječ o jodu, jodirana kuhinjska sol u Njemačkoj najvažniji je izvor jer su tla razmjerno siromašna jodom. Selen dolazi ponajprije iz brazilskih oraha, ribe i mesa — brazilski orasi toliko su bogati selenom da jedan do dva oraha na dan mogu pokriti dnevnu potrebu.
Posebne okolnosti mogu promijeniti opskrbljenost. Osobe koje ne jedu meso često pozornije prate unos željeza i cinka. Trudnicama raste potreba za željezom. Sportašima koji se jako znoje može se izgubiti više cinka. Tko dulje vrijeme uzima blokatore želučane kiseline, ponekad slabije apsorbira nekoliko mikroelemenata. U takvim slučajevima krvna slika govori više od nagađanja.
Važno za razumijevanje: istraživanja generalno ne pokazuju da bi više mikroelemenata automatski značilo i bolje zdravlje. Suplementacija bez dokazanog manjka kod većine mikroelemenata ne donosi dodatnu korist, a kod nekih — primjerice selena ili bakra — dugotrajno prekomjerno doziranje može čak biti štetno. Klasična deviza „više znači bolje" posebno loše pristaje mikroelementima, jer je razlika između „dovoljno" i „previše" tako tanka.
Riječ „mikronutrijent" često se upotrebljava kao sinonim, ali je šira: obuhvaća i sve vitamine. Svaki mikroelement jest mikronutrijent, ali nije svaki mikronutrijent ujedno i mikroelement.
Poznato i kao
Mikronutrijent
