Valerijana

Vlažne livade, jarci, obale potoka — tamo se dobro osjeća Valeriana officinalis. Biljka naraste do dva metra visine, ljeti nosi blijedoružičaste do bijele cvjetne štitove, a u svježem stanju gotovo nema upadljiv miris. Tek sušenjem korijena nastaje karakteristični miris, koji je mnogima neobičan, a mačke ga čarobno privlači — odatle i narodni naziv mačja trava.

Medicinski se upotrebljava isključivo podzemni dio: podanak i korijenje. Bere se najčešće u drugoj godini uzgoja, u jesen, kada je koncentracija aktivnih tvari najveća. Za uzgoj su pogodna duboka, vlažna tla; industrijsko uzgajanje valerijane danas je rašireno u Njemačkoj, Poljskoj, Belgiji i istočnoj Europi. Ovisno o sorti, iz jedne biljke dobiva se otprilike 300 do 600 grama svježeg korijena, što nakon sušenja iznosi oko 100 do 200 grama osušene droge.

Korijen sadrži složenu mješavinu eteričnih ulja, seskviterpenskih kiselina (osobito valerenske kiseline) i valepotrijata. Koji od tih sastojaka snosi glavnu odgovornost za opažene učinke, do danas nije u potpunosti razjašnjeno — to je i razlog zašto je usporedivost studija otežana, jer se preparati znatno razlikuju u standardizaciji.

Upravo taj problem opisali su Bent i suradnici 2006. godine u American Journal of Medicine: u svojoj meta-analizi vrednovali su 16 randomiziranih, placebom kontroliranih studija s ukupno 1.093 sudionika. U dihotomnoj analizi (san poboljšan da/ne) kroz šest studija dobiven je relativni rizik za poboljšan san od 1,8 (95%-CI 1,2–2,9). Autori su ipak istaknuli dva ograničenja: metodološke slabosti pojedinih studija i naznake pristranosti objavljivanja. Preparati, doziranja i trajanja studija znatno su varirali.

Znatno opsežniji pregled objavili su 2020. Shinjyo i sur. u Journal of Evidence-Based Integrative Medicine. Uključeno je ukupno 60 studija s 6.894 sudionika; za meta-analizu subjektivne kvalitete sna dostupno je bilo 10 studija s 1.065 osoba, a za simptome anksioznosti 8 studija s 535 osoba. Autori su nedosljedne rezultate starijih radova pripisali, između ostalog, razlikama u načinu priprave — vodeni ekstrakti, etanolni ekstrakti i cjeloviti prahovi ne daju identičan profil aktivnih tvari.

Iz 2024. potječe randomizirana, dvostruko slijepa, placebom kontrolirana studija Chandre Shekhara i sur., objavljena u Advances in Therapy. Ispitivao se standardizirani ekstrakt korijena kod osoba s poteškoćama spavanja. Prednost takvih standardiziranih preparata je u tome što je sadržaj referentnih tvari poput valerenske kiseline definiran, što rezultate čini usporedivijima između serija i studija.

Što istraživanje ostavlja otvorenim: valerijana nije brzodjelajuće sredstvo za spavanje u farmakološkom smislu. U mnogim studijama učinci su se pokazali tek nakon dva do četiri tjedna kontinuiranog uzimanja. Izravne usporedbe s lijekovima za spavanje dostupnima na recept rijetke su i ograničene u svojoj dokaznoj snazi. Ni optimalna doza nije jednoznačno definirana — količine korištene u studijama kreću se od 300 do više od 900 miligrama suhog ekstrakta na dan.

Mali izračun za bolju predodžbu: ako se priprema tradicionalni napitak od osušenog korijena, 2 do 3 grama droge odgovara uobičajenoj šalici. Tko umjesto toga koristi ekstrakt u obliku kapsula (tipično 400 mg), treba uzeti u obzir da ekstrakti mogu biti koncentrirani u omjeru 4:1 do 7:1 — kapsula od 400 mg ekstrakta 5:1 odgovara otprilike 2 grama polazne droge, dakle grubo jednoj šalici čaja. Taj je izračun, međutim, samo aproksimacija, jer napitak ekstrahira drukčije sastojke nego etanolni ekstrakt.

Povijesno gledano, valerijana je u srednjoj Europi bila dio samostanske medicine, između ostalog opisana od Hildegarde von Bingen. U kombiniranim preparatima danas ga često nalazimo zajedno s hmeljom, matičnjakom ili pasiflorom. Za samostalne monopreperate vrijedi da je korijen valerijane prema Europskoj agenciji za lijekove priznat kao tradicionalni biljni lijek — što znači: primjena se temelji na dugogodišnjem iskustvu, a ne na dokazima o djelotvornosti prema standardima suvremenih postupaka odobravanja.