Tijamin (B1)

Tijamin je bio prvi vitamin ikad opisan – otuda i naziv vitamin B1, dakle broj jedan u nizu B-vitamina. U tijelu nikada ne cirkulira u velikim količinama: ukupna zaliha odrasle osobe iznosi oko 25 do 30 miligrama, raspoređenih ponajprije u mišićima, jetri, bubrezima i mozgu. Budući da tijelo tijamin jedva pohranjuje, trajna nedostatna opskrba postaje vidljiva brže nego kod vitamina topivih u mastima.

Klasična bolest uzrokovana manjkom naziva se beri-beri. Lonsdale opisuje u Advances in Food and Nutrition Research 2018. da bolest ima nisku smrtnost, ali dug tijek te da se u ranom stadiju često miješa s psihosomatskim tegobama. Ni jedan simptom nije jednoznačan – upravo to dijagnozu čini teškom. Lonsdale osim toga napominje da postoje genetski uvjetovani oblici u kojima mutacije u transporterima ili kofaktorima imaju ulogu i koji ponekad reagiraju na vrlo visoke doze tijamina.

Pregledni rad Kernsa i Gutierreza u Advances in Nutrition 2017. sažima metaboličku ulogu tijamina. Gregory je već 1997. u European Journal of Clinical Nutrition tematizirao bioraspoloživost tijamina iz različitih namirnica – pitanje koje je i danas relevantno, jer se apsorpcija iz biljnih i životinjskih izvora razlikuje. I Finglas je 1993. u International Journal for Vitamin and Nutrition Research objavio pregled o tijaminu.

Znatno novija je studija Schlapbacha i sur., objavljena 2024. u Pediatric Critical Care Medicine. U njoj je multicentričnom randomiziranom pilot-studijom ispitano je li kombinacija vitamina C, hidrokortizona i tijamina u djece sa septičkim šokom izvediva te utječe li na preživljavanje bez zatajenja organa. Za odrasle su takve studije već postojale, za djecu je ovo bilo prvo kontrolirano istraživanje te vrste. Rezultat je bila izjava o izvedivosti – bez dokaza jasne kliničke koristi. To je važno ograničenje: tijamin se u intenzivnoj medicini razmatra, ali time nije dokazan odlučujući učinak.

Što istraživanja dosad ne pokazuju: ne postoji pouzdani dokaz da dodatni unos tijamina u dobro opskrbljenih, zdravih osoba mjerljivo poboljšava sposobnost, koncentraciju ili funkciju živaca. Dostupne studije gotovo se u potpunosti odnose na stanja manjka ili posebne kliničke situacije poput sepse, kroničnog konzumiranja alkohola, određenih genskih varijanti ili barijatrijskih operacija.

Tijamin se nalazi ponajprije u namirnicama koje u suvremenom jelovniku često nedostaju. Integralne žitarice sadrže ga u vanjskom sloju zrna – mlevenjem u bijelo brašno gubi se velik dio. Mahunarke, sjemenke suncokreta, orašidi i svinjetina ubrajaju se u najbogatije izvore. 100 grama sjemenki suncokreta daje otprilike 1,5 miligrama tijamina, što je otprilike toliko koliko Njemačko društvo za prehranu navodi kao dnevnu potrebu odraslog muškarca (oko 1,1 do 1,3 mg, za žene nešto manje). Jedna porcija leće od 60 grama suhe težine pokriva oko jednu trećinu te potrebe.

Neki načini pripreme uništavaju tijamin. Sulfiti u konzerviranoj hrani, duže kuhanje u velikoj količini vode te sirove slatkovodne ribe i neke školjke sadrže tijaminaze, dakle enzime koji razgrađuju vitamin. Tko pije puno kave ili crnog čaja, u manjoj mjeri veže tijamin putem polifenola koji se u njima nalaze – prehrambeno-fiziološki to postaje relevantno tek u kombinaciji s ionako oskudnim unosom.

Poseban slučaj je kronično konzumiranje alkohola. Alkohol inhibira apsorpciju tijamina u crijevu i pretvorbu u aktivni oblik. Zato se teški neurološki manjak tijamina, takozvani Wernicke-Korsakoffov sindrom, pojavljuje gotovo isključivo u tom kontekstu ili pri krajnje neadekvatnoj prehrani. U kliničkoj praksi tijamin se pri odgovarajućoj sumnji daje intravenski, često u dozama od nekoliko stotina miligrama dnevno – daleko iznad prehrambenih potreba.

U tijelu se tijamin pretvara u tijaminpirofosfat, stvarni kofaktor nekoliko enzima u metabolizmu ugljikohidrata i aminokiselina. Bez tog kofaktora usporava se razgradnja glukoze do energije – jedan od razloga zbog kojih živčane stanice, koje su jako ovisne o glukozi, pri manjku prve pokazuju simptome.

Kao hranjiva tvar, tijamin pripada vodotopivim vitaminima s jasno definiranim potrebama, dobrom istraženošću manjka i znatno tanjom bazom podataka o učincima iznad razine zasićenja.