Pantotenska kiselina (B5)

Pantotenska kiselina nije slučajno dobila taj naziv: grčka riječ "pantothen" znači "sa svih strana", i zaista se ovaj vitamin nalazi u gotovo svakoj neprerađenoj namirnici. Jetra, žumanjak, integralne žitarice, mahunarke, avokado, meso, riba – svugdje ima određena količina. Upravo zato je pravi nedostatak pri normalnoj prehrani iznimno rijedak.

Kemijski se radi o vitaminu B5, vitaminu topivom u vodi iz B-skupine. U dodacima prehrani najčešće se koristi stabilniji oblik kalcijev pantotenat, jer je slobodna kiselina osjetljiva na vlagu. Iz 100 mg kalcijevog pantotenta nastaje u tijelu oko 92 mg čiste pantotenske kiseline – ostatak je vezani kalcij.

Stvarna biološka uloga ne leži u samoj pantotenskoj kiselini, već u njezinim vezanim oblicima. Shimizu je 1999. u Nihon rinsho opisao da su koenzim A i 4'-fosfopanteteín središnji nositelji djelovanja. Oba molekula su uključena u veliki broj metaboličkih koraka, a posebno u izgradnju i razgradnju masnih kiselina. Bez koenzima A, iskorištavanje masti, ugljikohidrata i aminokiselina za dobivanje energije jednostavno bi stalo.

Starija stručna literatura rano potvrđuje ovu središnju ulogu. Već 1952. u British medical journalu pojavio se pregledni rad pod jednostavnim naslovom "Pantothenic acid", a 1955. slijedio je još jedan u Nutrition reviews (DOI 10.1111/j.1753-4887.1955.tb03467.x). Yasuda i Hiraoka objavili su 2004. u Nihon rinsho japanski pregled, a Kelly 2011. opširnu monografiju u Alternative medicine review. Temeljne spoznaje učvrstile su se već prije više od sedam desetljeća – nova spektakularna otkrića nisu se pojavila.

Ono što istraživanja izričito ne pokazuju jest dokazana korist uzimanja visokih doza iznad normalnih potreba za zdrave ljude. Ni učinci koji se često razmatraju u vezi s kožom, kosom ili zarastanjem rana zasad nisu uvjerljivo potvrđeni u kontroliranim istraživanjima na ljudima. Odobrena tvrdnja u EU ograničava se na doprinos normalnom energetskom metabolizmu i smanjenju umora i iscrpljenosti – a to vrijedi pri dovoljnom, a ne visokom unosu.

Službena referentna vrijednost Europskih tijela iznosi 6 mg dnevno za odrasle. Prevedeno na tipične namirnice: 100 g goveđe jetre daje već više od dvostrukih potreba, jedno jaje oko 1 mg, pola avokada oko 1 mg, 100 g sjemenki suncokreta oko 7 mg. Tko se hrani raznovrsno, u normalnom danu unosi između 3 i 12 mg – potrebe su tako lako zadovoljene.

Nedostatak je povijesno zabilježen gotovo isključivo u ekstremnim uvjetima, primjerice pri jako jednostranoj prehrani ili u zarobljeničkim logorima. Simptom koji je tada opisan bio je tzv. "burning feet syndrome", tj. osjećaj pečenja u stopalima. U normalnim okolnostima ta slika praktički je nestala, što naglašava koliko je vitamin rasprostranjen u namirnicama.

U loncu pantotenska kiselina nije toliko stabilna koliko bi njena sveprisutnost sugerirala. Pri dugom kuhanju, u kiselom ili lužnatom mediju te pri namakanju u vodi gube se znatne količine – do 50 posto u jako prerađenim namirnicama. Svježa, pažljivo pripremljena hrana daje razmjerno više od gotove hrane.

U dodacima prehrani pantotenska kiselina najčešće se pojavljuje kao dio B-kompleksa, rjeđe izolirana. Uobičajene doze u takvim preparatima kreću se između 5 i 100 mg po dnevnoj porciji – dakle od jednog do gotovo sedamnaest puta više od referentne vrijednosti. Više doze u rasponu grama koriste se u pojedinim kliničkim ispitivanjima, ali se ne smatraju standardnom opskrbom. Gornju granicu prihvatljivog unosa EFSA formalno nije utvrdila jer su podaci o nuspojavama oskudni; ipak, vrlo visoke doze mogu dovesti do proljeva.