Biljni ekstrakt nije cijela biljka niti prah od sušenih listova. To je koncentrat u kojemu su iz određenog dijela biljke ciljano izdvojeni određeni sastojci – ostatak biljke ostaje iza. Upravo to razlikuje ekstrakt od jednostavno mljevenog proizvoda.
Sam postupak naziva se ekstrakcija. Uzima se polazni materijal – primjerice korijenje, listovi, kora, cvjetovi ili plodovi – i tretira otapalom. Koje se otapalo koristi ovisi o tome koju skupinu tvari želimo izvući iz biljke. Voda izvlači tvari topive u vodi, primjerice određene polisaharide ili tanine. Alkohol ili mješavine alkohola i vode otapaju uz to i mnoge sekundarne biljne tvari poput flavonoida ili alkaloida. Tvari topive u mastima – karotenoidi, eterična ulja, određeni terpeni – dobivaju se uljem ili superkritičnim CO2. Nakon ekstrakcije otapalo se u velikoj mjeri uklanja. Ostaje tekući, pastozni ili osušeni koncentrat.
Pri tome je važan omjer između upotrijebljene biljke i gotovog ekstrakta – tzv. omjer droge i ekstrakta (ODE). ODE 10:1 znači: od deset kilograma polaznog materijala nastaje jedan kilogram ekstrakta. Kod ekstrakta 4:1 potrebna su četiri kilograma sirove biljke za jedan kilogram gotovog proizvoda. Matematički gledano, jedna kapsula s 500 mg ekstrakta 10:1 sadrži topive sastojke od 5 grama biljnog materijala. Je li time postignuto i 10 puta veće djelovanje, sasvim je drugo pitanje – ekstrakt sadrži samo ono što je određeno otapalo izvuklo iz biljke, a ne sve sastojke polazne droge.
Drugi pojam koji se često nalazi na etiketama jest „standardizirano". Standardizirani ekstrakt podešen je tako da sadrži određenu referentnu tvar (marker) u definiranoj količini – primjerice „standardizirano na 95 % kurkuminoida" ili „20 % withanolida". Prednost je ta što sadržaj ostaje u uskom rasponu od serije do serije, umjesto da se uvelike razlikuje između dva uroda. Nedostatak: standardizacija se provodi samo za jedan ili nekoliko markera. Druge biljne tvari mogu biti prisutne u promjenjivim količinama, a da to nigdje nije navedeno.
Od toga treba razlikovati ekstrakt punog spektra ili totalni ekstrakt. Ovdje se nastoji što vjernije prenijeti prirodnu mješavinu tvari iz biljke, bez koncentracije na pojedini marker. Oba koncepta imaju svoje opravdanje – odgovaraju samo na različita pitanja.
Metode ekstrakcije sežu od klasične maceracije – biljka se danima namače u alkoholu – do suvremenih postupaka poput CO2 ekstrakcije visokim tlakom, ultrazvučne ekstrakcije ili perkolacije. CO2 pod tlakom ponaša se slično tekućini, nakon procesa potpuno isparava bez ostataka i djeluje pri niskim temperaturama. To čuva tvari osjetljive na toplinu. Vodno-alkoholni ekstrakti su pak jeftini, dobro istraženi i uvriježeni za mnoge biljne vrste.
Kod uspoređivanja ekstrakata s prahovima treba obratiti pažnju na tri podatka: ODE, upotrijebljeno otapalo i – ako postoji – udio markera u postotku. Prah od cijele osušene biljke sadrži prehrambena vlakna, stanične strukture i vodu kojih u ekstraktu nema. S druge strane, ekstrakt pruža znatno višu koncentraciju otopljene aktivne tvari po gramu. Oboje su različiti oblici proizvoda – ni bolji ni lošiji jedni od drugih.
Gledano trezveno, ekstrakt je stupanj prerade. Sam po sebi još ništa ne govori o kvaliteti, porijeklu ni biološkim učincima. Ti ovise o polaznom materijalu, uzgoju, postupku i naknadnoj obradi. Pravilno pripremljen vodeni ekstrakt 4:1 iz kontroliranog uzgoja može biti smisleniji od visoko koncentriranog ekstrakta 50:1 nejasnog porijekla. Broj sam po sebi nije potvrda kvalitete.
Poznato i kao
biljni ekstrakt, standardizirani ekstrakt
