Biljni ekstrakt nije cijela biljka ni prah od sušenih listova. To je koncentrat u kojemu su ciljano izdvojeni određeni sastojci iz dijela biljke – ostatak biljke ostaje iza. Upravo to razlikuje ekstrakt od jednostavnog mljevenog proizvoda.
Sam postupak naziva se ekstrakcija. Uzima se polazni materijal – korijenje, listovi, kora, cvjetovi ili plodovi – i tretira otapalom. Koje otapalo se koristi ovisi o tome koje tvari iz biljke želimo izdvojiti. Voda izvlači u vodi topljive sastojke, primjerice određene polisaharide ili tanine. Alkohol ili mješavine alkohola i vode otapaju i mnoge sekundarne biljne tvari poput flavonoida ili alkaloida. Masnotopljive tvari – karotenoidi, eterična ulja, određeni terpeni – dobivaju se uljem ili nadkritičnim CO2. Nakon ekstrakcije otapalo se uglavnom uklanja. Ostaje tekući, pastasti ili osušeni koncentrat.
Važan je pri tome omjer između upotrijebljene biljke i gotovog ekstrakta, takozvani omjer droge i ekstrakta (DEV). DEV od 10:1 znači: iz deset kilograma polaznog materijala nastaje jedan kilogram ekstrakta. Kod ekstrakta 4:1 potrebna su četiri kilograma sirove biljke za jedan kilogram gotovog proizvoda. Čisto računski, u jednoj kapsuli s 500 mg ekstrakta 10:1 nalaze se topljivi sastojci od 5 grama biljnog materijala. Je li time postignuto i 10-struko djelovanje, drugo je pitanje – ekstrakt sadrži samo ono što je odgovarajuće otapalo izvuklo iz biljke, a ne sve sastojke polazne droge.
Drugi pojam koji se često nalazi na etiketama je "standardizirano". Standardizirani ekstrakt je tako podešen da određena vodeća tvar bude prisutna u definiranoj količini – primjerice "standardizirano na 95 % kurkuminoida" ili "20 % withanozida". Prednost: od serije do serije sadržaj ostaje u uskom rasponu, umjesto da znatno varira između dvije žetve. Nedostatak: standardizira se samo na jedan ili nekoliko markera. Druge biljne tvari mogu biti prisutne u promjenjivim količinama, a da to nije navedeno.
Od toga treba razlikovati ekstrakt punog spektra ili totalni ekstrakt. Ovdje se nastoji prenijeti prirodna mješavina tvari biljke što potpunije, bez visoke koncentracije na jedan jedini marker. Oba koncepta su opravdana, samo odgovaraju na različita pitanja.
Metode ekstrakcije sežu od klasične maceracije – biljka se namače u alkoholu danima – do suvremenih postupaka poput CO2-ekstrakcije pod visokim tlakom, ultrazvučne ekstrakcije ili perkolacije. CO2 pod tlakom ponaša se slično tekućini, nakon procesa isparava bez ostataka i radi pri niskim temperaturama. To štedi tvari osjetljive na toplinu. Vodno-alkoholni izvaci su pak jeftini, dobro istraženi i etablirani za mnoge biljne skupine.
Tko uspoređuje ekstrakte s prašcima, trebao bi obratiti pažnju na tri podatka: DEV, otapalo i – ako je navedeno – udio vodeće tvari u postotku. Prah od cijele osušene biljke sadrži prehrambena vlakna, stanične strukture i vodu kojih u ekstraktu nema. S druge strane, ekstrakt pruža znatno višu koncentraciju otopljene skupine aktivnih tvari po gramu. Oboje su različiti oblici proizvoda – nije jedan bolji od drugoga.
Gledano trezveno, ekstrakt je stupanj prerade. Sam po sebi još ne govori ništa o kvaliteti, podrijetlu ili biološkim učincima. Ti ovise o polaznom materijalu, uzgoju, postupku i naknadnoj obradi. Čisto izrađeni 4:1-vodni izvadak iz kontroliranog uzgoja može biti smisleniji od visoko koncentriranog 50:1-ekstrakta iz nejasnog izvora. Broj sam po sebi nije oznaka kvalitete.
