Tinktura oštro miriše, gorka je okusa i djeluje koncentrirano – nekoliko kapi sadrži ono za što bi u kuhinji bila potrebna cijela šaka svježeg bilja. Postupak izrade u osnovi se nije promijenio od srednjeg vijeka: dijelovi biljke namaču se u alkoholu tjednima, pa čak i mjesecima, a sastojci otopljeni u alkoholu ostaju nakon cijeđenja kao bistra do tamna tekućina.
Alkohol pritom preuzima dvije uloge istovremeno. On iz biljnog tkiva izvlači tvari koje se u čistoj vodi teško ili uopće ne mogu ekstrahirati – eterična ulja, smole, gorke tvari, mnogi alkaloidi. Osim toga, konzervira dobiveni ekstrakt. Dobro izrađena tinktura može se čuvati na sobnoj temperaturi nekoliko godina bez ikakve opasnosti od plijesni ili bakterija. Usporedbe radi: biljni čaj je već nakon nekoliko sati mikrobiološki opterećen, a vodeni biljni ekstrakt bez hlađenja postaje problematičan već nakon jednog dana.
Klasična izrada koristi alkohol jačine između 40 i 70 volumnih posto. Za svježe bilje s visokim udjelom vode često se uzima alkohol višeg postotka, jer se biljni sok miješa s alkoholom i snižava konačnu koncentraciju. Za suhe korijene, kore ili sjemenke obično je dovoljno 40 do 50 posto. Omjer biljnog materijala i alkohola kreće se, ovisno o recepturi, između 1:2 i 1:10 – pri omjeru 1:5 od 100 grama osušene biljke dobiva se 500 mililitara tinkture. Ako to primijenimo na uobičajeno doziranje od 20 kapi (otprilike 1 mililitar), jedna kap odgovara oko 10 miligrama izvornog biljnog materijala. 20 kapi bilo bi dakle oko 0,2 grama biljke – ulomak onoga što se nalazi u vrećici čaja, ali znatno potpunije ekstrahiran.
Termini koji se koriste u vezi s tinkturama povijesno su se razvijali i nisu uvijek jasno razgraničeni. „Esencija" obično označava posebno koncentriranu tinkture s visokim udjelom biljke, često u omjeru 1:1 ili 1:2. „Spiritus" je stari ljekarnički pojam za alkoholne ekstrakte, često obogaćene eteričnim uljima. „Matična tinktura" pojam je iz homeopatije i označava polaznu otopinu od koje se daljnjim razrjeđivanjem pripravlja homeopatski lijek – ona sama po sebi još nije homeopatski pripravak, već je jednostavno koncentrirana biljna tinktura.
Sadržaj alkohola ono je po čemu se tinkture razlikuju od većine ostalih oblika dodataka prehrani. Pri 45 posto alkohola i 20 kapi po uzimanju dolazi se do oko 0,4 mililitara čistog alkohola – usporedivo s rezidualnim alkoholom u zreloj jabuci ili čaši kefira. Za odrasle osobe bez problema s alkoholom to je zanemarivo, no za trudnice, djecu i osobe koje se liječe od ovisnosti o alkoholu jedan je od razloga zašto kao alternativa postoje vodni ili glicerolni ekstrakti („glicerit"). Gliceriti su blaži okusa, ali traju samo jednu do dvije godine i neke tvari lošije otapaju.
Uzimanje se obično provodi čisto pod jezik ili razrijeđeno u malo vode. Sublingvalno, tj. pod jezikom, dio tvari ulazi izravno kroz sluznicu usta u krv, zaobilazeći put kroz želudac i jetru. To objašnjava zašto su za tinkture često dovoljne znatno manje količine nego za osušene kapsule iste biljke. Tko ne podnosi okus alkohola, može kapi dodati u vrući napitak – na temperaturama iznad 70 stupnjeva dio alkohola ishlapi u roku od nekoliko minuta.
Kvaliteta tinkture ovisi o trima čimbenicima: samoj biljci (uzgoj, vrijeme berbe, sušenje), alkoholu (podrijetlo, čistoća) i postupku izrade (trajanje maceracije, zaštita od svjetlosti, filtracija). Industrijski proizvedene tinkture ponekad koriste perkolaciju – alkohol polako kapa kroz sloj biljnog materijala i pritom izvlači tvari. To je brže od klasičnog hladnog namakanja, ali ne ekstrahira uvijek iste tvari.
Tinkturu treba čuvati na hladnom, tamnom mjestu, dobro zatvorenu. Bočice od tamnog stakla standard su jer svjetlost razgrađuje mnoge biljne tvari. Blago tamnjenje kroz godine sasvim je normalno, a taloženje može se javiti kod nekih tinktura bogatih smolama i ne znači da je tinktura pokvarena. Ako miriši užegle ili octeno kiselo, tinktura je neupotrebljiva – to se u praksi gotovo ne događa ako je sadržaj alkohola bio dovoljan.
Poznato i kao
Alkoholni ekstrakt, esencija, spiritus
