Dvije kapsule, iste veličine, istog sadržaja — a ipak postoji razlika koja se ne vidi: ovojnica. Kod dodataka prehrani ta tanka opna odlučuje o tome je li proizvod prikladan za vegane, koliko je stabilan u uvjetima vlage i koliko se brzo sadržaj oslobađa u želucu.
Postoje dvije osnovne vrste: kapsule od želatine i HPMC kapsule. Želatina se dobiva iz životinjskog vezivnog tkiva, najčešće iz svinjske ili goveđe kože i kostiju. HPMC je kratica za hidroksipropilmetilcelulozu, biljni materijal koji se dobiva iz celuloze — temeljne građe biljnih staničnih stijenki. Iz tog podrijetla proizlaze i praktične posljedice: tko se hrani veganskom ili vegetarijanskom prehranom, ne može koristiti želatinu. Tko poštuje vjerske prehrambene propise, u HPMC nalazi ovojnicu bez svinjetine i bez govedine.
Zanimljivo je kako se ti materijali ponašaju. Želatina je desetljećima dobro istražena, jeftina u proizvodnji i pouzdano se prerađuje na klasičnim strojevima za punjenje kapsula. Ima, međutim, jednu posebnost: želatina je protein, a proteini se mogu „umreživati" pri toplini, vlazi ili kontaktu s određenim sastojcima — to jest, mogu tvoriti kemijske veze. Ovako umrežena kapsula teže se otapa u želucu, iako izvana izgleda nepromijenjeno. Osim toga, želatina privlači vodu; suhi sadržaji poput praškova s visokim higroskopskim udjelom mogu izvlačiti vlagu iz ovojnice, zbog čega ona postaje krhka.
HPMC se kemijski ponaša drugačije. Nije protein, nego derivat celuloze, i ne može se umreživati na isti način. Rane HPMC kapsule imale su, međutim, vlastiti problem: trebale su sredstvo za želiranje poput karagena kako bi se uopće mogle oblikovati, a to je sredstvo moglo usporiti otapanje. Sherry Ku i sur. usporedili su 2010. u International Journal of Pharmaceutics (DOI 10.1016/j.ijpharm.2009.10.050) novu HPMC kapsulu bez sredstva za želiranje s klasičnim kapsulama od želatine i starijim HPMC kapsulama s karagenem. Ispitivani su mehanička čvrstoća, higroskopičnost, varijacije u masi, gubitak praška pri punjenju te farmakokinetičko ponašanje u životinjskim i humanim pokusima. Prema navodima autora, nova HPMC varijanta pokazala je prednosti u mehaničkoj čvrstoći, ponašanju pri vlazi i kompatibilnosti s različitim aktivnim tvarima u usporedbi s objema kontrolnim skupinama.
Što takvo istraživanje ne pokazuje: ono ne govori ništa o tome je li HPMC „zdraviji" od želatine ili obrnuto. Obje ovojnice sastoje se od materijala koji se otapaju u želucu i dalje razgrađuju. Rasprava se vrti oko prerade, stabilnosti i podrijetla — a ne o biološkom djelovanju same ovojnice.
Primjer za predodžbu o veličinama: prazna HPMC kapsula uobičajene veličine 0 teži oko 96 miligrama i prima oko 500 miligrama praška. Udio ovojnice iznosi dakle nešto ispod 16 posto ukupne mase napunjene kapsule. Pri dnevnoj dozi od dvije kapsule unosi se dakle oko 192 miligrama materijala kapsule dnevno — godišnje je to oko 70 grama, otprilike koliko stane u malu čašicu rakije. Kod želatine ta je vrijednost nešto viša, jer kapsule od želatine usporedivih veličina nešto teže. U oba slučaja ta je količina, mjerena u odnosu na uobičajenu dnevnu prehranu od oko 500 do 800 grama suhe tvari, u promilnom području.
Praktičan savjet o čuvanju: HPMC bolje podnosi temperaturne promjene. Kapsule od želatine postaju krhke i mogu pucati pri vrlo suhom, toplom zraku (primjerice u automobilu ljeti). Pri vrlo vlažnom zraku lijepe se. HPMC je tolerantniji u oba smjera, što može biti relevantno za dostavu i čuvanje kod kuće. Za preparate u našem asortimanu vrsta kapsule navedena je na svakoj etiketi — najčešće kao „HPMC (biljna celuloza)" ili „želatina (goveđa)" odnosno „želatina (svinjska)".
Koja kapsula odgovara kome? Grubo rečeno: tko cijeni biljno podrijetlo ili želi zaštititi posebno osjetljive sastojke, odabire HPMC. Tko nema ništa protiv sastojaka životinjskog podrijetla i traži jeftin, provjeren standardni proizvod, dobro će proći s želatinom. Oba oblika ispunjavaju svoju svrhu, i oba tijelo na kraju razgradi.
Poznato i kao
Veganske kapsule, kapsule od biljnih vlakana
