Za ljudski organizam silicij kao mikroelement ima ulogu u vezivnom tkivu, koži, kosi, noktima i kostima. Unosi se uglavnom putem biljnih namirnica. Proso se smatra jednim od najbogatijih izvora, a slijede ga zob, ječam, krumpir i bambusovi mladici. Tko tjedan dana za doručak pojede 60 grama zobi, već time unosi relevantnu količinu – zob i proso ubrajaju se u takozvane akumulatore silicija među žitaricama.
Razlog tome leži u biologiji biljaka. Gürriero i sur. opisuju u Frontiers in Plant Science (2016.) da biljke silicij usvajaju pretežno u obliku silicijske kiseline, a zatim ga pohranjuju u staničnoj stijenci kao silicijev dioksid (SiO2). Jednosupnice – tj. trave, kojima pripadaju proso, zob i ječam – nakupljaju znatno više silicija od dvosupnica. SiO2 se veže s celulozom i hemicelulozom te mehanički stabilizira staničnu stjenku. Tko kuha proso, u doslovnom smislu unosi pohranjenu silicijsku kiselinu iz staničnih stijenki.
Gaur i sur. (2020.) zaključuju da silicij za većinu biljaka u povoljnim uvjetima nije neophodan. Čim se pak pojavi stres – suša, zaslanjivanje, teški metali, štetnici – silicij značajno poboljšava rast i otpornost. Stoga se u fiziologiji biljaka svrstava u „kvazi-esencijalni" element: nije uvijek nužan, ali je često koristan. Ove se studije izričito odnose na biljke, a ne na ljude. Što silicij točno čini u ljudskom metabolizmu, zasebno je istraživačko područje koje u ovdje citiranim radovima nije tema.
Naziv silicijska kiselina ponekad dovodi do zabune. Kemijski se radi o ortokiselinskoj kiselini (Si(OH)4), jedinom obliku koji biljke mogu usvojiti korijenom. U vodi otopljena, u malim koncentracijama prisutna je gotovo posvuda, a u mineralnim vodama sadržaj se kreće od svega nekoliko do više od 40 miligrama po litri. Litra mineralne vode bogate silicijskom kiselinom može tako donijeti više silicija nego poneki obrok.
Oblici u kojima silicij dolazi u dodacima prehrani znatno se razlikuju: silicijev dioksid kao fin prah praktički je netopljiv i jedva se resorbira. Koloidna silicijska kiselina, stabilizirana ortokiselinska kiselina ili bambusov ekstrakt pokušaji su povećanja bioraspoloživosti. Bambusovi mladici i odgovarajući ekstrakt mogu sadržavati do 70 posto silicijeva dioksida u osušenom materijalu – to je najviša poznata vrijednost u biljnom svijetu i poklapa se s onim što Gürriero i sur. (2016.) pišu o masivnom nakupljanju SiO2 u travama i srodnim biljkama.
I način pripreme igra ulogu. Kuhanjem se dio biljne silicijske kiseline prevodi u otopljeni oblik. Tko odlijeva vodu u kojoj se kuhalo proso ili zob, gubi dio toga. Kraće namakanje, manja količina vode i konzumacija tekućine od kuhanja – primjerice kao kaša ili juha – zadržava više silicija u obroku.
Ono što istraživanja o siliciju čini zanimljivima dvostruka je uloga: on je građevni materijal koji učvršćuje stanične stijenke, a ujedno element koji u stresnim uvjetima preuzima ulogu pufera i zaštite – barem u biljkama. Zaključke o učincima na ljude treba čitati s oprezom. Citirani radovi opisuju biljku, a ne ljudski organizam. No objašnjavaju zašto žitarice, bambus i preslica uopće sadrže toliko silicija – i zašto su te biljke povijesno klasični izvori silicijske kiseline u prehrani.
Djelovanje
U preglednom radu u časopisu Ecotoxicology and Environmental Safety (Gaur i sur., 2020.) silicij se za biljke opisuje kao „kvazi-esencijalni” element koji u stresnim uvjetima poboljšava rast i otpornost. Gürriero i sur. pokazali su u Frontiers in Plant Science (2016.) da se silicij u obliku SiO2 ugrađuje u staničnu stjenku biljaka i tamo stupa u interakciju s celulozom i hemicelulozom. Oba se rada odnose na fiziologiju biljaka, a ne na ljudski metabolizam.
Doziranje
Za silicij u Njemačkoj nije utvrđena službena referentna vrijednost za dnevni unos. Stvarni unos putem hrane znatno varira i ovisi o udjelu žitarica, vode i biljnih namirnica u prehrani. Mineralnim vodama bogatima silicijskom kiselinom sadržaj silicija kreće se od svega nekoliko do više od 40 miligrama po litri. Navedene studije ne iznose nikakve zaključke o doziranju kod ljudi.
Prirodni izvori
Silicij je prisutan u biljnim namirnicama kao što su proso, zob, ječam, krumpir i bambusovi mladici.
Česta pitanja
Koja je razlika između silicija i silicijske kiseline?
Silicij je kemijski element. Silicijska kiselina je u vodi otopljeni oblik, kemijski ortosilicijska kiselina (Si(OH)4). Jedino taj oblik mogu usvojiti biljke, a s određenim ograničenjima i ljudsko crijevo. Silicijev dioksid (SiO2) je čvrsti, gotovo netopljivi oblik kakav nalazimo u pijesku ili u staničnim stjenkama biljaka.
Koje namirnice sadrže puno silicija?
Proso se smatra posebno bogatim izvorom, a slijede ga zob, ječam, krumpir i bambusovi mladici. Gürriero i sur. (2016.) opisuju trave kao glavne akumulatore jer masivno ugrađuju silicij u staničnu stjenku. Pridonose i mineralne vode bogate silicijskom kiselinom.
Je li silicij isto što i silikon?
Ne. Silicij je kemijski element (Si). Silikoni su sintetički polimeri izgrađeni od silicija, kisika i organskih skupina, a u tom obliku ne postoje u prirodi.
Zašto se bambusov ekstrakt često preporučuje kao izvor silicija?
Bambus pripada travama i sukladno tome nakuplja veliku količinu silicijeva dioksida. Osušeni bambusov ekstrakt može sadržavati do 70 posto SiO2 i time je jedan od najkoncentrovanijih biljnih izvora.
Gubi li se silicij kuhanjem?
Dio biljne silicijske kiseline kuhanjem prelazi u vodu. Tko odlijeva vodu od kuhanja prosa ili zobi, gubi taj udio. Priprema kao kaša ili juha zadržava više silicija u obroku.
Je li silicij esencijalan za ljude?
Za biljke se silicij svrstava u kvazi-esencijalne elemente (Gaur i sur., 2020.). Za ljude je poznat kao mikroelement, no službena referentna vrijednost za dnevni unos nije utvrđena.
Znanstveni izvori
EFSA Journal 2016;14(4):4455. EFSA Journal 2009; 7(9):1231.
