Selen

Oko 60 mikrograma selena dnevno preporučuje Njemačko društvo za prehranu odraslim ženama, a 70 mikrograma muškarcima. Ta mala količina nalazi se primjerice u jednom do dva brazilska oraha — no s ogromnim varijacijama ovisno o području uzgoja. Selen je mikroelement, a ne vitamin, i ljudski ga organizam ne može sam sintetizirati. Ugrađuje ga u određene enzime, tzv. selenoproteine.

Tla u srednjoj Europi smatraju se siromašnima selenom. Upravo je to razlog zašto u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj unos selena putem biljnih namirnica često jest niži nego u regijama s tlima bogatima selenom, poput dijelova SAD-a ili Kanade. Namirnice životinjskog podrijetla obično pružaju pouzdanije količine, jer se hrana za stoku u EU smije obogaćivati selenom. Mikroelement se nalazi i u ribi poput tune i haringe, u mesu, jajima i lećama, iako u nižoj koncentraciji nego u brazilskim orasima.

O biološkoj ulozi selena postoji duga istraživačka povijest koja seže daleko u prošlo stoljeće. Već je Schäfer 1974. u Deutsche Tierärztliche Wochenschrift opisao primjenu selena u prevenciji i liječenju bolesti mišića kod životinja — pregledni rad koji pokazuje koliko se rano veterinarska medicina počela baviti tim mikroelementom. Znakovi manjka selena kod stoke bili su poznati mnogo prije nego što je točno utvrđena potrebna količina za ljude.

Novija istraživanja zanimaju se ponajprije za organske selenove spojeve. Sanotskiĭ je 2009. u časopisu Meditsina truda i promyshlennaia ekologiia izvijestio o novom dodatku prehrani s organskim selenovim spojem treće generacije te opisao farmakokinetiku i upute za primjenu. Rusetskaya i Borodulin saželi su 2015. u Biomeditsinskaia khimiia tadašnje spoznaje o organskim selenovim spojevima u kontekstu izloženosti teškim metalima. Opisali su da organski oblici selena u sisavcima pokazuju veću bioraspoloživost od anorganskih te da jedan od istraživanih spojeva, diacetofenonilselenid (DAPS-25), u laboratorijskim uvjetima pokazuje antioksidativna svojstva. Riječ je o temeljnim istraživanjima, a ne o dokazima zdravstvenih učinaka kod ljudi u svakodnevnom životu.

Jedan izračun radi lakšeg razumijevanja: ako brazilski orah u prosjeku sadrži oko 90 mikrograma selena, dva oraha bila bi računski već dvostruki referentni unos za muškarce prema preporukama Njemačkog društva za prehranu. No budući da sadržaj selena u pojedinim orasima može varirati od ispod 10 do više od 500 mikrograma, taj je izračun samo gruba orijentacija. To objašnjava zašto nutricionisti u temi brazilskih oraha uglavnom savjetuju oprez: tko svakodnevno pojede šaku oraha, može premašiti tolerabilni gornji unos EFSA-e od 300 mikrograma dnevno.

Što postojeća istraživanja izričito NE potvrđuju: citirani radovi ne govore ništa o tome donosi li dodatni unos selena opipljivu korist zdravim osobama s urednom opskrbljenošću. Schäferov rad opisuje veterinarsku primjenu, Sanotskiĭev rad predstavlja jedan preparat, a pregledni članak Rusetskaye i Borodulina odnosi se na izloženost teškim metalima — ne na opću prehranu. Tvrdnje poput „selen jača imunološki sustav" ili „selen štiti štitnjaču" ne mogu se izvesti iz tih izvora i u EU nisu dopuštene kao zdravstvene tvrdnje, osim ako ne potječu iz službenog registra zdravstvenih tvrdnji.

Selen je primjer koji pokazuje da „više" nije automatski bolje. Raspon između manjka i predoziranja kod ovog je mikroelementa razmjerno uzak. Kronično previsok unos može dovesti do selenoze, koja se između ostalog očituje gubitkom kose, lomljivošću noktiju i mirisom češnjaka u dahu. Tko potrebe podmiruje raznovrsnom prehranom s ribom, mesom, jajima i mahunarkama, u pravilu ostaje u razumnim okvirima. Kod vegetarijanske ili veganske prehrane poneki stručnjaci obraćaju veću pozornost na taj mikroelement, jer biljne namirnice iz srednje Europe sadrže manje selena.

U dodacima prehrani selen se nudi u različitim kemijskim oblicima — kao natrijev selenit, natrijev selenat ili u organskom obliku kao selenometionin, koji se nalazi primjerice u kvascu obogaćenom selenom. Istraživanje Rusetskaye i Borodulina iz 2015. upućuje na to da su organski oblici u organizmu sisavaca bolje raspoloživi od anorganskih, no to još ne predstavlja preporuku za konkretan proizvod ili konkretnu dozu.