Naziv je zbunjujući jer asocira na žitaricu. Botanički gledano, radi se o istoj slatkoj travi koja na polju kasnije sazrijeva u krušnu pšenicu. Razlika leži isključivo u trenutku berbe. Izdanak visine deset centimetara biokemijski ima malo toga zajedničkog sa zrelim poljem punim klasova.
Znanstvena literatura o pšeničnoj travi kao namirnici je skromna. Veći dio objavljenih radova o Triticum aestivum bavi se zrelom biljkom, oplemenjivanjem, genetikom i metodama uzgoja. Wan i Layton opisali su primjerice 2006. u Methods in Molecular Biology (DOI 10.1385/1-59745-130-4:245) postupak Agrobacterium-posredovane transformacije pšenice — dakle laboratorijski proces unošenja genetičkih konstrukata u biljku. S prehrambenom stranom mladih pšeničnih izdanaka taj rad nema nikakve veze. No pokazuje koliko je istraživanje Triticum aestivum dominantno usmjereno na agronomska pitanja i kako malo kontroliranih humanih studija o pšeničnoj travi u prahu ili soku zapravo postoji.
To je važna točka koju mnogi priručnici preskaču: tvrdnje koje se često čitaju o pšeničnoj travi uglavnom se temelje na analizama profila sastojaka, a ne na klinički dokazanim učincima na ljude. Klorofil, vitamini i sekundarni biljni spojevi dokazano su prisutni u mladim izdancima trave — što se točno dogodi u tijelu kada zamiješaš dvije žličice praha u čašu vode, sasvim je drugo pitanje.
Za predodžbu, malo računice: svježi zeleni izdanak pšenične trave teži otprilike jedan do dva grama. Da bi se iz toga dobio gram suhog praha, treba dehidrirati oko devet do deset grama svježe trave, jer lisno tkivo sastoji se od otprilike 90 posto vode. Jedna žličica praha (oko tri grama) odgovara tako otprilike 27 do 30 grama svježih izdanaka — dakle pristojnoj punoj šaci. Tko umjesto toga cijedi svježi sok, treba znatno više polaznog materijala, jer dio suhe tvari ostaje kao trop.
Okusom pšenična trava nije neutralna. Sok ima intenzivnu zelenu aromu, lagano je sladak, a istovremeno i gorak. Prah je blaži jer se pri sušenju gube hlapljive arome. U kuhinji se pšenična trava uglavnom ne koristi kao samostalan sastojak, već se miješa u smoothieje, sokove ili vodu.
Klasično pitanje o glutenu: bjelančevina glutena nastaje u zrnu tijekom njegova sazrijevanja. U mladom lišću je nema. Ipak postoje izvješća da osjetljive osobe reagiraju na konvencionalno prerađen prah od pšenične trave — najčešće zbog kontaminacije dijelovima zrna pri berbi ili preradi. Osobe s celijakijom stoga bi trebale paziti na proizvode koji su izričito certificirani kao bez glutena.
Pri uzgoju razlika između uzgoja na otvorenom i uzgoja u zatvorenom prostoru je značajna. Trava uzgojena na polju razvija stabilne stanične stijenke i drukčiji korijenski sustav od klica uzgajanih u posudama u stanu na vlažnom supstratu. Za prah je uzgoj na otvorenom standard, jer daje veće količine i prolazi kroz pravu vegetacijsku fazu.
Pošteno ostaje zaključiti: pšenična trava je zeleno lisnato povrće u kompaktnom obliku. Ima li posebnih prednosti u odnosu na drugo svježe zelenilo poput peršina, špinata ili kelja, znanstveno nije pouzdano dokazano. Tko želi svoju prehranu obogatiti zelenom komponentom, može koristiti pšeničnu travu — ali ne bi trebao očekivati da će žličica praha nadoknaditi neuravnoteženu prehranu.
Djelovanje
Kontrolirane humane studije o prehrambeno-fiziološkim učincima praha ili soka od pšenične trave su rijetke. Dostupna stručna literatura o Triticum aestivum, poput rada Wana i Laytona u Methods in Molecular Biology 2006. (DOI 10.1385/1-59745-130-4:245), bavi se biološkim metodama na biljkama, a ne zdravstvenim ishodima kod ljudi. Pouzdana tvrdnja o učinku iz toga se ne može izvesti.
Doziranje
Uobičajene upute o doziranju na prahovima od pšenične trave iznose jednu do dvije žličice dnevno, dakle otprilike tri do šest grama. Preračunato na svježe sirovine, to odgovara oko 30 do 60 grama mladih izdanaka. Za svježi sok najčešće se navodi 30 do 60 mililitara. Klinički validirana doza ne postoji.
Prirodni izvori
Mladi izdanci pšenične biljke
Česta pitanja
Sadrži li pšenična trava gluten?
Gluten se razvija tek u zrelom pšeničnom zrnu. Mlado lišće samo po sebi ne sadrži gluten. No kod industrijsko prerađenog praha može doći do kontaminacije ako se pri berbi uberu i dijelovi zrna. Osobe s celijakijom trebale bi odabirati proizvode s izričitom potvrdom o bezglutenskom sastavu.
Kakav okus ima pšenična trava?
Intenzivno zelena i lagano gorka, a u svježem soku sa slatkim priokusom. Prah je okusom blaži jer pri sušenju isparavaju hlapljivi aromatični spojevi. U čistom obliku treba navikavanja, a u smoothiejevima ili sokovima karakteristični okus se gubi.
Koliko svježe trave ima u jednoj žličici praha?
Jedna žličica teži oko tri grama. Budući da se lisno tkivo sastoji od otprilike 90 posto vode, u njoj se računski nalazi 27 do 30 grama svježih izdanaka pšenične trave. To odgovara otprilike jednoj punoj šaci.
Je li bolje koristiti prah ili svježi sok?
Svježi sok sadrži više spojeva osjetljivih na toplinu, ali traje samo nekoliko sati. Prah je praktičniji i dulje se može čuvati, no pri sušenju gubi hlapljive sastojke. Koji je oblik prikladniji ovisi o svakodnevnim navikama.
Što konkretno pokazuje znanost o pšeničnoj travi?
Vrlo malo, gledajući kontrolirane humane studije. Objavljena literatura o Triticum aestivum, primjerice rad Wana i Laytona iz 2006., vrti se oko oplemenjivanja biljaka i laboratorijskih metoda. Prehrambeno-fiziološki dokazi učinkovitosti na ljudima su rijetki.
Može li pšenična trava zamijeniti uravnoteženu prehranu?
Ne. Jedna žličica praha donosi nekoliko grama koncentriranog lisnatog povrća. To je dopuna, a ne zamjena za voće, povrće, mahunarke i cjelovite žitarice u svakodnevnoj prehrani.
Uzgoj na otvorenom ili zatvoreni uzgoj?
Za prah se uglavnom koristi pšenična trava uzgojena na otvorenom, jer prolazi kroz potpunu vegetacijsku fazu i daje veće količine pri berbi. Klice uzgajane zatvoreno na supstratu više su namijenjene vlastitom uzgoju kod kuće.
Znanstveni izvori
PubMed, A.Vogel
