Echinacea

Ljubičasti ehinacea (purpurni ježinac) raste divlje na prerijama i u prosvjetljenim šumama Sjeverne Amerike. Tamo su ga indigeni narodi koristili dugo prije nego što su ga europski doseljenici upoznali u 18. stoljeću i donijeli u Europu. Danas krasi mnoge predvrtove — upadljive ružičasto-ljubičaste cvjetne glavice s bodljikavim središtem posve su nepogrešive. Znanstveni naziv Echinacea dolazi od grčke riječi „echinos", što znači jež, a tko god je jednom u ruci držao ocvali cvat, razumjet će zašto.

Botanički, rod pripada porodici glavočika (Asteraceae). Tri su vrste važne u biljarstvu: Echinacea purpurea (purpurni ježinac), Echinacea angustifolia (usko­lisni ježinac) i Echinacea pallida (blijedi ježinac). Ovisno o vrsti, za pripravke se koriste različiti dijelovi biljke — kod purpuree najčešće nadzemni, zeljasti dio u punom cvatu, kod angustifolia i pallida uglavnom korijen. Ta razlika nije nevažna: profili djelatnih tvari znatno se razlikuju. Ehinakozid se nalazi pretežno u korijenima angustifolia i pallida, alkamidi su prisutni u sve tri vrste, a cikorinska kiselina ponajviše u purpurei.

Istraživanja o ehinaceji brojna su, ali manje jednoznačna nego što bi se moglo pretpostaviti s obzirom na popularnost biljke. Pregledni rad Peppinga u American Journal of Health-System Pharmacy (1999.) već je krajem 1990-ih sažeo tadašnje stanje istraživanja i upozorio da se pripravci na tržištu uvelike razlikuju prema postupku ekstrakcije, upotrijebljenom dijelu biljke i standardizaciji — što otežava usporedbu između studija. Charrois i sur. temu su obradili u Pediatrics in Review (2006.) s naglaskom na primjenu u djece. Walsh je naposljetku u Journal of Primary Health Care (2018.) pod naslovom „Potion or Poison? Echinacea" prikazao stanje podataka iz perspektive primarne zdravstvene zaštite.

Ono što studije ne pružaju jest jedinstvena slika jasnog, ponovljivog učinka. Upravo zato Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) do sada nije odobrila zdravstvenu tvrdnju za ehinaceju. Pripravak se u Hrvatskoj može prodavati kao dodatak prehrani, ali ne smije se reklamirati tvrdnjom o učinku. S druge strane, postoje odobreni pripravci kao tradicionalni biljni lijekovi s definiranim indikacijama — to je drukčiji pravni okvir koji zahtijeva odgovarajuće odobrenje nadležnog tijela.

Uzgoj se danas provodi diljem svijeta. U Njemačkoj ehinacea potječe iz polja u Tiringiji, Bavarskoj i nekim istočnoeuropskim zemljama; velike količine dolaze iz SAD-a. Berba nadzemnog zeljastog dijela odvija se za punog cvjetanja ljeti, dok se korijen vadi u jesen druge ili treće godine uzgoja. Sok od svježe biljke, tinkture s 40 do 60 posto etanola, suhi ekstrakti i biljne droge za čaj uobičajeni su oblici pripravaka. Sok od svježe biljke purpuree klasičan je oblik koji se vezuje uz švicarskog liječnika Alfreda Vogela, koji je biljku 1950-ih godina donio u Europu nakon što ju je upoznao kod naroda Lakota.

U kuhinji ehinacea nema nikakve uloge — okus je zeljasto-gorak, jezik trnci i kratko se utrne. To trnce potječe od alkamida i u tradiciji se čak smatra pokazateljem kakvoće: tko žvače korijen i ne osjeti ništa, vjerojatno ima pred sobom star ili loše osušen sirovinski materijal.

Ako grublje izračunamo: u biljarskoj literaturi za tinkture od zeljastog nadzemnog dijela purpuree u cvatu navode se dnevne doze u rasponu od 6 do 9 mililitara, što — ovisno o omjeru ekstrakcije 1:5 — odgovara otprilike 1,2 do 1,8 grama svježe biljke na dan. Za usporedbu: srednje velika cvjetna glavica na stabljici svježe teži oko 3 do 5 grama. Jedna jedina biljka u vrtu dakle računski pokriva potrebu za svega nekoliko dana — uzgoj na većim površinama stoga je nužan kada se pripravci trebaju proizvoditi kroz dulje razdoblje.

Tko uspoređuje proizvode s ehinaceom, trebao bi obratiti pozornost na tri podatka: vrstu (purpurea, angustifolia, pallida), upotrijebljeni dio biljke (nadzemni zeljasti dio ili korijen) i postupak ekstrakcije. Bez ta tri podatka nije moguće procijeniti količinu niti je usporediti s dostupnim studijama.