Glukozamin

Aminošećer zvuči kemijski, ali zapravo je gradivni element koji tvoj organizam sam proizvodi. Glukozamin nastaje iz glukoze i aminokiseline glutamina, a koristi se ponajprije u hrskavičnom tkivu i zglobnoj tekućini. Tamo je polazna tvar za glikozaminoglikane i proteoglikane — molekule koje vežu vodu i hrskavici daju elastičnost i otpornost na pritisak.

Iz uobičajene prehrane unosiš tek zanemarive količine glukozamina. Meso, povrće ni žitarice ne sadržavaju ga u značajnim količinama. Koncentriraniji je u oklopima rakova i škampa te u hrskavičnom tkivu goveda i riba. Upravo se odatle glukozamin i industrijski dobiva: kiselom hidrolizom hitina iz ljuskaša, rjeđe fermentacijom iz biljnih izvora poput kukuruza ili pšenice. Za osobe s alergijom na ljuskaše podrijetlo je stoga ključno.

U prodaji ćeš naići na dva oblika: glukozamin sulfat i glukozamin hidroklorid. Razlika nije u samom glukozaminu, nego u soli na koju je vezan. Sulfat dodatno sadrži sumpor, što neki istraživači smatraju relevantnim za sastojke hrskavice. Hidroklorid sadrži više čistog glukozamina po gramu praška, ali nema sulfata. Stariji naziv za ovu tvar je kitosamin — upućuje na podrijetlo iz hitina.

O istraživanjima: Durmus i sur. su 2012. u časopisu Journal of back and musculoskeletal rehabilitation (DOI 10.3233/BMR-2012-0336) u randomiziranoj kontroliranoj studiji ispitivali kako glukozamin sulfat i kretanje utječu na hrskavicu koljena u pacijenata s artrozom koljena. Procjena je vršena magnetskom rezonancijom — dakle ne samo prema subjektivnom osjećaju boli, nego slikovnom metodom koja izravno prikazuje strukturu hrskavice. Autori su htjeli utvrditi mogu li se promjene na zglobu i simptomi uopće utjecati u relativno kratkom vremenskom razdoblju.

Što ta jedna studija ne dokazuje: nije dokaz da glukozamin pomaže svakome, da jednako djeluje kod svih tegoba sa zglobovima ili da obnavlja hrskavicu. EU nije odobrila zdravstvene tvrdnje za glukozamin — proizvođači dakle ne smiju tvrditi da „pomaže kod artroze". Ukupna istraživačka literatura nije ujednačena: postoje studije s pozitivnim rezultatima, ali druge nisu utvrdile razliku u odnosu na placebo. Tko se zanima za temu, u bazama podataka poput PubMeda može pronaći desetke daljnjih radova s dijelom proturječnim rezultatima.

U studijama se glukozamin tipično koristi kao sulfat u dozi od 1500 miligrama na dan, često podijeljeno na tri porcije ili kao jednokratna doza. Preračunato, to je oko 1,5 grama čistog preparata dnevno — količina koju kroz normalnu prehranu praktički ne možeš postići. Čak i ako bi pojeo 100 grama goveđe hrskavice, ne bi dostigao usporedive vrijednosti, jer je glukozamin tamo u vezanom obliku i iskorištenost je niska. To objašnjava zašto se glukozamin gotovo isključivo koristi kao izolirana aktivna tvar.

Važno je znati: osobe koje uzimaju lijekove za razrjeđivanje krvi poput varfarina trebaju biti oprezne s glukozaminom — postoje naznake međudjelovanja. Tvar se razmatrala i u kontekstu dijabetesa jer je uključena u metabolizam šećera; međutim, klinički relevantni porasti šećera u krvi u kontroliranim studijama uglavnom nisu potvrđeni. Tko ne podnosi ljuskaše, trebao bi potražiti glukozamin dobiven biljnom fermentacijom ili tu tvar izbjegavati.

Glukozamin se često kombinira s drugim tvarima, primjerice s kondroitin sulfatom, MSM-om (metilsulfonilmetanom), kolagenom ili hijaluronskom kiselinom. Je li takva kombinacija dodatno korisna, i dalje je predmet tekućih istraživanja. Uz svu popularnost kombiniranja, ostaje pitanje bioraspoloživosti: koliko glukozamina zapravo dospije do zgloba teško je izmjeriti i u stručnoj se literaturi raspravlja do danas.

Glukozamin je dakle tvar s jasnom biološkom funkcijom u organizmu, dugom primjenom i istraživačkom literaturom koja se kreće između „obećavajuće" i „neuvjerljivo" — ovisno o tome koju studiju čitaš i koje krajnje točke razmatraš.