Heilpraktiker u Njemačkoj prakticira zdravstvenu zaštitu, a da pritom nije liječnik. Taj je naziv zanimanja zakonski zaštićen i zahtijeva državnu dozvolu, koja se izdaje nakon zahtjevnog ispita pred zdravstvenim uredom. Tim se ispitom osigurava da budući heilpraktiker posjeduje temeljito medicinsko znanje te – što je posebno važno – poznaje granice svoje struke, tj. zna kada pacijenta mora uputiti liječniku.
Za razliku od klasične konvencionalne medicine, koja se često fokusira na liječenje konkretnih simptoma, heilpraktikeri uglavnom primjenjuju cjelovit, holistički pristup. To znači da na čovjeka gledaju kao na jedinstvo tijela, uma i duše te traže dublje uzroke tegoba, umjesto da samo suzbijaju simptome. Cilj je aktivirati prirodne samozacjeljivačke snage tijela i obnoviti njegovu prirodnu ravnotežu.
Spektar terapija heilpraktikera vrlo je širok i raznolik. Proteže se od tradicionalnih europskih prirodnih metoda kao što je biljno liječenje (fitoterapija) i akupunktura te homeopatija, sve do manualnih terapija poput osteopatije. Mnogi heilpraktikeri specijaliziraju se za određena područja, primjerice za sanaciju crijeva, hormonsko savjetovanje ili ortomolekularnu medicinu, u kojoj se ciljano koriste mikrohranjive tvari radi promicanja zdravlja.
Poznato i kao
Naturheilkundler, prirodni terapeut