Bioraspoloživost je ključan čimbenik kada je riječ o učinkovitosti hranjivih tvari, lijekova ili dodataka prehrani. Opisuje koliko se od unesene tvari zapravo dospijeva u krvotok i time postaje dostupno tijelu kako bi moglo djelovati. Visoka bioraspoloživost znači da se velik dio aktivne tvari može iskoristiti, dok niska bioraspoloživost znači da se velik dio izluči neiskorišten.
Zamišljaj to ovako: jedeš jabuku kako bi unio/unijela vitamin C. No tijelo ne apsorbira sav vitamin C iz jabuke – dio se gubi tijekom probave. Postotni udio koji na kraju dospije u tvoju krv i stoji na raspolaganju staničnim procesima upravo je bioraspoloživost. Na nju utječe mnogo čimbenika: kemijski oblik hranjive tvari, oblik pripravka (tableta, kapsula, tekućina) te kombinacija s drugim namirnicama.
Kako bi se poboljšala bioraspoloživost, primjenjuju se različite strategije. Na primjer, kombinacija željeza s vitaminom C može znatno povećati njegovu apsorpciju. Kod kurkumina, aktivne tvari iz kurkume, često se dodaje piperin (ekstrakt crnog papra) kako bi se apsorpcija višestruko povećala. I odabir odgovarajućeg kemijskog spoja – poput magnezijevog citrata u usporedbi s magnezijevim oksidom – ima veliku ulogu za optimalnu apsorpciju i iskorištavanje u tijelu.
Poznato i kao
učinkovitost apsorpcije, stopa resorpcije